Šta je tumor?

Tkiva i organi u ljudskom organizmu se nalaze u kontinuiranom procesu obnavljanja i regeneracije. Ovaj proces se prvenstveno obavlja putem zamjene starih i oštećenih sa novim stanicama. Nove stanice u organizmu nastaju putem diobe kada od stanice majke nastaju dvije stanice kćerke.

Proces diobe stanica je strogo kontrolisan i uravnotežen proces. U slučaju da ovaj proces izmakne kontroli stanice se nastavljaju nekontroisano i ubrzano dijeliti stvarajući nefunkcionalnu masu koju zovemo neoplazma (novotvorevina)1. Za neoplazme vrlo često se koristi i naziv tumor, što nije u potpunosti medicinski tačno budući da svi tumori ne moraju u isto vrijeme biti i neoplazme.

Podjela tumora

Postoje dvije vrste tumora:

Prema karakteru i osobinama koje ispoljavaju, tumori se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe:
 

  • Benigni (dobroćudni) tumori i
  • Maligni (zloćudni) tumori.
     

Zloćudnost ili malignost nekog tumora odnosi se na svojstvo tog tumora da invadira i razara okolno tkivo i da stvara udaljene metastaze u organizmu. Maligni tumori daju metastaze i šire se u okolinu, infiltrirajući se u okolno tkivo, dok benigni tumori ne daju metastaze na druge organe i ne infiltriraju se u okolno zdravo tkivo, već ga potiskuju (što također može izazvati značajne zdravstvene smetnje). Metastaziranje je proces tokom kojeg se maligne stanice odvajaju od primarnog tumora, te se putem krvi i limfe raznose u udaljena tkiva i organe gdje se od njih formiraju novi, sekundarni tumori. Termin rak ili kancer, koji se često upotrebljava, se odnosi na maligne tumore. 

Postoji više od 100 različitih vrsta  tumora koji se prema vrsti tkiva od kojeg su nastali mogu podijeliti u četiri osnovne grupe:

  • karcinomi – tumori koji nastaju od epitelnih stanica (stanice koje pokrivaju tijelo, oblažu tjelesne šupljine i unutrašnje organe i formiraju žlijezde),
  • sarkomi – tumori koji nastaju od mezenhimnih stanica (stanice koštanog, hrskavičnog, mišićnog, masnog, kao i nekog drugog vezivnog ili potpornog tkiva),
  • limfomi i leukemije – tumori koji nastaju od stanica krvi,
  • neuromi – tumori koji nastaju od stanica nervnog tkiva.

Karcinomi su prema učestalosti najbrojnija grupa tumora, pa se ovaj naziv često koristi za maligne neoplazme općenito.

Uzroci i faktori rizika

Ljekari često ne mogu objasniti zašto jedna osoba razvije karcinom, a druga ne. Međutim, istraživanja su pokazala da određeni faktori rizika povećavaju  mogućnost da osoba oboli od karcinoma. Poznati faktori rizika su1 :

  • Starija životna dob                                                                      
  • Izloženost nekim virusima i bakterijama
  • Konzumiranje duhana i alkohola
  • Genetski uzroci (genetska predispozicija)
  • Izlaganje direktnim sunčevim zrakama
  • Izlaganje određenim hemikalijama i supstancama
  • Životni stil i ishrana (ishrana bogata mastima,smanjena fizička aktivnost, gojaznost).

    

Mnogi faktori rizika se mogu izbjeći te se na taj način može smanjiti rizik da osoba oboli od kancera, dok se na neke druge faktore rizika ne može uticati npr. genetska predispozicija.

      

Šta je tumorska angiogeneza?

 

12

Angiogeneza je proces formiranja novih krvnih sudova. Ovaj proces je kontroliran od strane supstanci koje se proizvode u organizmu. Neke od ovih suspstanci stimuliraju proces angiogeneze dok druge suspstance koje nazivamo inhibitorima angiogeneze, inhibiraju proces angiogeneze.

Angiogeneza je važna u nizu fizioloških ali i patoloških procesa u ljudskom organizmu. Fiziološki se ovaj proces javlja tokom embrionalnog razvoja, zarastanja rana, za vrijeme formiranja žutog tijela i folikula jajnika te u rastu endometrija.

S druge strane, angiogeneza ima značajnu ulogu u rastu i širenju tumora. Novi krvni sudovi opskrbljuju tumorske stanice sa kisikom i hranjivim materijama, te na taj način omogućavaju tumoru da raste i prodre u okolne strukture. Osim toga, upravo ovi krvni sudovi, budući da su u direktnom kontaktu sa tumorom, predstavljaju ulazno mjesto tumorskih stanica u cirkulaciju putem koje se one šire po organizmu formirajući nova žarišta (metastaze). 

                                

Genetska osnova nastanka tumora

10

Tumor nastaje tako da jedna stanica u organizmu izgubi sposobnost adekvatnog odgovaranja na signale koji kontroliraju njezin rast, diobu i smrt. Navedeni procesi su u svakom organizmu kontrolirani od strane određenih gena. Neki od ovih gena mogu u slučaju mutacija doprinijeti razvoju tumora. Ti geni se mogu podijeliti u tri osnovne grupe:

  • onkogeni - snažno aktiviraju proces umnožavanja stanica  
  • tumor-supresorski geni - inhibiraju stanični rast i učestvuju u kontroli staničnog ciklusa, te
  • geni za popravak pogrešaka u molekuli DNK

  

Biomarkeri

Biomarker ili biološki marker je naziv koji se općenito koristi za jedinjenja ili molekule  čija izmjerena vrijednost u organizmu može poslužiti kao indikator stanja organizma.  Biomarkeri se koriste za mjerenje i procjenu normalnih biološki procesa, patoloških procesa, a također se koriste i za praćenje odgovora organizma na terapiju kod određenih oboljenja ili stanja2.

Jedna vrsta biomarkera sa  kojima se susrećemo u onkologiji  su tumor markeri. To su supstance koje proizvodi sam tumor ili organizam kao odgovor na prisustvo tumora. Ovi markeri se mogu naći u krvi, urinu, tumorskom tkivu ili u zdravom tkivu. Različiti tumorski markeri su prisutni kod različitih karcinoma. Tumorski markeri se koriste za otkrivanje, dijagnozu i liječenje nekih tipova karcinoma. Iako povećane razine tumorskih markera mogu sugerirati na prisustvo kancera u organizmu, oni sami nisu dovoljni za uspostavljanje dijagnoze. Stoga, pored mjerenja razine tumorskih markera za tačnu dijagnozu karcinoma potrebno je izvršiti dodatne dijagnostičke metode.

                                   

Liječenje tumora

Postoje četiri standardne metode u liječenju tumora: hirurški tretman, hemoterapija, radioterapija te imunoterapija sa biolološkom terapijom.

 

Koja će se metoda primjeniti ovisi o vrsti tumora  kao i stadija istog. Pojam stadija tumora predstavlja klasifikaciju određenog tumora prema njegovoj veličini te proširenosti na okolne i udaljne lokacije.     

Hirurški tretman: operativni zahvati se koriste u cilju prevencije, liječenja ili uspostavljanja dijagnoze tumora. U cilju liječenja, hirurškim zahvatom se nastoji ukloniti tumorsko tkivo ili što je moguće više stanica tumora zajedno sa određenom količinom okolnog zdravog tkiva. Kod onih osoba kod kojih nije moguće operativno liječiti tumor može se raditi tzv. palijativna hirurgija čiji je osnovni cilj da ublaži simptome koje uzrokuje sam tumor (npr. bolove).

 

Hemoterapija: je vid terapije kod koje se koriste lijekovi koji se zovu citotoksični agensi (antineoplastici). Ovdje se radi o sistemskoj terapiji, gdje citotoksični agensi djeluju na čitav organizam, a ne na samo jedan ograničeni dio kao što je slučaj kod hirurškog zahvata. Djelovanje citotoksičnih agensa zasniva se na inhibiranju rasta ili uništavanju tumorskih stanica za koje je karakteristično da se brzo dijele.

 

11

S druge strane u organizmu postoje i  normalne stanice koje se brzo dijele. Obzirom da citotoksični agensi djeluju i na te stanice, kao posljedica se javljaju neželjeni efekti hemoterapije.

Hemoterapija se najčešće daje intravenozno (IV) ili oralno, mada postoje i drugi rjeđi oblici davanja. U hemoterapiji se može dati  samo jedan lijek, i tada govorimo monohemoterapiji, ili se može dati kombinacija više lijekova i tada govorimo o kombinovanoj hemoterapiji. Hemoterapija se može dati samostalno u liječenju karcinoma ili može se kombinovati zajedno sa hirurškim zahvatom ili radioterapijom.

Hemoterapija se može se davati nakon završenog operativnog zahvata - tada govorimo o adjuvantnoj hemoterapiji; prije planiranog hirurškog liječenja - tada govorimo o neo - adjuvantnoj hemoterapiji; ili se daje kao primarna terapija –hemoterapija u palijativne svrhe u cilju olakšavanja simptoma.

 

Radioterapija: je vid terapije koja koristi jonizirajuće zraćenje u cilju uništenja stanica kancera.Tumorske stanice su jako osjetljive na zračenje koje oštećuje DNK tumorske stanice i na taj način ih uništava.Djelovanje radioterapije je lokalizovano što znači da je ograničeno na ciljani region tj. tumorsku masu. Radioterapijom se oštečuju i zdrave stanice i tkiva koje se nalaze u blizini tumorske mase koja se zrači, ali su te zdrave, normalne stanice  otpornije na zraćenje i u stanju su se potpuno oporaviti i nastaviti normalno funkcionisati.

Radioterapija se može provoditi izvana ili iznutra. Može se koristit u terapiji velikog broja solidnih tumora (karcinoma dojke, pankreasa, prostate,kože, grlića materice, mozga, želuca i drugih) kao i u terapiji leukemija i limfoma.

Radioterapija se može provoditi samostalno u terapiji karcinoma, ali i zajedno sa hemoterapijom i/ili hirurškim zahvatom. Da li će se radioterapija kombinovati sa nekom drugom terapijskom opcijom ovisi o stadiju bolesti kao i o drugim faktorima. Pa ipak, nešto više od 50% svi pacijenta oboljelih od malignih bolesti će biti tretirani radioterapijom za vrijeme trajanje bolasti3.

 

Biološka terapija: je vrsta terapije koja spada u imunoterapiju i uglavnom je usmjerena na stimulisanje vlastitih imunih potencijala organizma u borbi protiv karcinoma. Mehanizmi djelovanja biološke terapije su različiti, jedni blokiraju biološke procese u tumorskoj stanici koji joj omogućavaju rast i razmnožavanje, dok drugi biološki lijekovi svojim djelovanjem onemogućavaju dotok krvi tumorskim stanicama što dovodi do „izgladnjavanja“ tumorskih stanica zbog nedostatka kisika i hranjivih materija i konačno dovode do smrti stanica.

 

Picture4

Biološka terapija se koristi kod određenih tipova karcinoma i nije indicirana kod svakog pacijenta sa karcinomom. Biološka terapija se daje zajedno sa drugim terapijama koje se koriste u liječenju karcinoma (hemoterapija, radioterapija, hirurgija)

U imunoterapiju još spadaju interferoni, interleukini i antitumorske vakcine.

      

REFERENCE:

1. Boyle, P, Levin, B. (eds) World Cancer Report 2008. (IARC Press, 2008). 

2. Biomarkers and surrogate endpoints: preferred definitions and conceptual framework (2001). Clin Pharmacol Ther 69:89-95. 

3. Delaney GP, Jacob S, Featherstone C, et al. Radiotherapy in Cancer Care: estimating optimal utilisation from a review of evidence based clinical guidelines. Sydney, Australia: Collaboration for Cancer Outcomes Research and Evaluation (CCORE), 2003.