Alisa/Aiša u zemlji čuda 

Za blog piše: Gordan Muzurović              

 

Moja borba... moj način...

 

Sjećate li se priče „Alisa u zemlji čuda“?

 

Znam da sam još, tada kao dijete, zadivljen zecom koji priča i ostalim čudima u kojima je živjela Alisa, razmišljao sa upitnikom iznad glave, gdje li se nalazi ta Alisina zemlja čudesa. Možda u Holandiji, sudeći po njenim klompama, ili eventualno Belgiji zbog pretvaranja trave od strane zeca u iznimno finu čokoladu. Alisa lijepa kao lutka i zdrava kao drijen. Mislio sam da za nju nema nikakvih problema, ako se prehladi ili je zaboli zub. Tu je svakako zec čarobnjak da joj stvori lijek za njene eventualne nedaće.

 

Kako je vrijeme prolazilo i život tekao, a sa njime ja polako, ali sigurno stario, prosto natjeran od tog istog života, sam shvatio da se čuda, samo u drugom pravcu, dešavaju u mojoj realnoj pravoj zemlji koja se Bosnom i Hercegovinom zove. A da bi bosanska Alisa ustvari mogla biti sada već srednjovječna daidžinica Aiša sa Mejtaša u Sarajevu.

 

U zemlji čuda u kojoj skupa sa mnom živi već pomenuta Aiša, kada te, da izvinete na izrazu, uneredi ptica po ramenu koja je upražnjavala svoje fiziološke potrebe sa drveta, svi kažu mašala.“ Vidi sreće, kupi lutriju“. U Alisinoj zemlji, taj „sretnik“ potraži savjet infektologa da prevenira da li postoji rizik od ptičije gripe bez izlaganja podsmijehu što se civilizovano obratio liječniku iz navedenih razloga, a uzgred rečeno taj liječnik je i plaćen da da odgovor na to pitanje.

U Alisinoj zemlji čuda imaš pravo biti bolestan i čudom se smatra da ne postoji brz i adekvatan lijek koji ti shodno statusu čovjeka pripada i već je dostupan.

Dok se u mojoj i daidžinica Aišinoj zemlji niko ne čudi čudima jer je nenormalno postalo normalno, i sasvim je prihvatljivo da na svoj lijek čekaš po 7,8 godina, pa kad ga i dočekaš nije ti do njega, jer je bolest naravno bila brža. I to je postalo normalno i niko se tome ne čudi, a i zašto bi?

 

Onaj ko treba o tome voditi računa, nije bolestan i što je najgore misli da se to njemu nikada ne može desiti. Zašto bi onda trošio i vrijeme i resurse nabavljajući lijekove za tamo nekoga koga i ne poznaje?

 

Mnogo je važnije, računa taj donosilac odluke, i gospodar života i smrti, jer mu je potpis na budžet u kojem bi trebalo biti mjesto i za sredstva od kojih će se lijekovi nabaviti, njegovo ( on misli da je to  njegovo ) oruđe kojim gradi svoj status dobrog i milosrdnog čovjeka, da se ovo društvo bavi turskim i južnoameričkim sapunicama i ljubavnim problemima estradnih likova. A što i ne bi, pa Esmeralda naprasno progleda nakon što je bila slijepa, zahvaljujući čudu.

To je važnije od uspostavljanja prave i pravovremene terapije za „tamo neku mladu osobu“ koja bi u konačnici trebala neupitno eksploatisati svoje pravo na liječenje i pravo na mnogo kvalitetniji život, nego što ga trenutno u ovoj zemlji ima.

Mijenjanjem kolektivne svijesti ovoga društva u kome bi čovjek mogao sa dosta više dostojanstva nositi svoju bolest, i u konačnici ozdraviti, doći ćemo, barem se nadam i do zaključka, da nam nisu samo čuda potrebna za ozdravljenje i život dostojan čovjeka. Stalna borba na promjeni te svijesti sa tačno lociranim adresama mjesta gdje se odlučuje o tome, treba postati svakodnevna. I ta borba treba da preraste u pravo koje stičemo činom rođenja.

 

Kada naša Aiša sa početka priče bude imala iste ili slične uvjete poput Alise, najmanje će biti važno pitanje u čijoj zemlji čuda duže borave.

 

Svoju opredijeljenost da na organizovan i akademski način pokušam promijeniti ovo stanje, sam uvijek temeljio na osnovu dijeljenja praktičnog života sa ljudima kojima se bolest desila. Ovo stigmatizirano društvo u kojem je sramota biti bolestan, misli da nema drugi izbor nego da ignoriše prisutnost bolesti i na kraju tom logikom, i samo će postati bolesno na ovaj ili onaj način.

Ono što raduje je činjenica da je sve više institucija, kompanija, organizacija, a sve ih zajedno čine ljudi, koji shvataju da je bolestan čovjek ravnopravan član svakog društva, i da sa kvalitetnim tretmanom njegove bolesti i društvo postaje zdravije i poželjnije mjesto za život.

Lično i iskustveno znam da nije dovoljno samo biti u pravu, već je neophdno znati kako to pravo sprovesti. Dostupnost informacijama o farmaceutskim i medicinskim mogućnostima u razvijenom svijetu prosto stvaraju obavezu da i naše društvo krene u tom pravcu.

 

Pravo da budu bolesne i da imaju najbolju terapiju, imaju i Aiša i Alisa, ne čekajući ikakva čuda. 

 

Moja borba, moj način... Ako Vas zanimaju činjenice o multiploj sklerozi, koja je mene motivisala da se borim, više možete pročitati ovdje https://www.roche.ba/bs_BA/terapijska-podruja1/neurologija/multipla-skleroza.html.

 

 

019-04/2020


Bivši sportaš i sportski djelatnik! Kroz profesionalni angažman u strukturama Ministarstva unutarnjih poslova, dobitnik više značajnih priznanja među kojima je i priznanje za zaštitu Ustavnog poretka BiH, počasni gradonačelnik Baton Rouge, glavnog grada američke države Louisiana.

Predsjednik Udruženja oboljelih od multipla skleroze Kantona Sarajevo, koji svojim aktivnim angažmanom djeluje na sveobuhvatnom poboljšanju kvaliteta života osoba oboljelih od MS-a i njihovim položajem u društvu!