Ilustraciju za blog napravilia: Naida Čelik

Iz moje perspektive: sa multiplom treba živjeti...

Za blog piše: Mr. med. sci. dr Adnan Burina

 

Svi se rodimo i onda krene put kroz vrijeme što neki nazovu životom: prohodavanje, propričavanje, sticanje obrazovanja, udaje, ženidbe, potomstvo, zaposlenja, penzija i na kraju – kraj. Neke na tom putu sretne multipla skleroza, pa zajedno nastave dalje.

 

Multipla skleroza, bolest po mnogo čemu jedinstvena, ali najviše po tome što ne postoji jedna klinička slika; i ta jedinstvena fraza koja je u potpunosti određuje: „Bolest sa hiljadu lica“. Uz to još: nepoznatog uzroka, neizlječiva, nenasljedna, nezarazna... Pa, uz to još i ružnog naziva...

 

Dovoljno razloga da onome koga sretne i ako je taj na pogrešan način počne upoznavati, napravi velike probleme. Predrasude o bolesti mogu stvari dodatno iskomplikovati: „ne smije se rađati, ne smije se ići zubaru, ako je potrebna, nikakva operacija se ne smije raditi“ i mnogo šta još. Neke druge bolesti kao: infarkt, moždani udar, „rak“, na neki način su poznate i, iako čak i teže od multiple skleroze, ne izazivaju veliku brigu, jer se o njima i ranije čulo. Međutim, multipla skleroza ili „MS“ je nešto drugo, strašno i nepoznato. A, zna se da je strah od nepoznatog, najveća.

 

Zadnjih dvadesetak godina se postepeno počinje više i o njoj čuti, jer o njoj razmišljamo i pored toga što je „sa hiljadu lica“. Ipak smo mi, živeći ovdje, na ovim geografskim koordinatama, u zoni visokog rizika za MS i mi je jednostavno moramo imati. Naravno da svakodnevne nove informacije o bolesti, kao puzlice su počele praviti jedan veliki, još nezavršen mozaik, ali mozaik koji se počinje ukazivati. Kada dođe trenutak da izgovorite rečenicu osobi „da ima MS“ ona izaziva šok, nevjericu i razne strahove. Najčešće: „neizlječiva“, „onesposobljavajuća“, „neću rađati i udati se“ su riječi koje su najviše frustrirajuće. Mnogo se osoba sa MS i članovi njihovih porodica počinju raspitivati o bolesti što zna biti još bolnije, jer ništa se ne može pročitati ili čuti što bi ih nekako smirilo, a djeluje dodatno zbunjuće i neshvatljivo. Zbunjujuće je da sve što se pročita je tačno, ali sve pročitano nema nikakve veze sa onim koji je to upravo pročitao. Niti jedna osoba nema iste znake bolesti i zato svako ima „svoju MS“.

 

Što se sveg ovoga tiče, situacija danas je bolja, ali neke dileme u osoba sa MS zaostaju. Sjećam se prije dvadesetak godina, dugih rasprava sa ginekolozima. Odbijali su da porode ženu sa MS. Te rasprave su trajale dugo, ali kada sam im jednom prilikom rekao „da oni porode, a da ću ja biti odgovoran za sve loše da se desi“, pristali su. Porodili si mladu ženu koja je imala MS. I, šta se desilo? Ništa! Ništa od njihovih predrasuda koje su imali. Naprotiv, desilo se ono što se dešava u porodilja; trudnoća ih je učinila boljim i umanjila znake bolesti. Ili diskusije sa fizijatrima, a sve u vezi uticaja toplote, u njihovoj praksi nezamjenljivog medija u tretmanu i insistiranja da se zabranjuje upotreba toplote u osoba sa MS koje već razumiju o čemu pišem i kako se osjećaju nakon ovakvog tretmana, ili pak mogu osjećati nakon običnog kupanja toplom vodom!

 

Sve ove, više od dvije decenije, koliko se sticajem okolnosti bavim MS-om, insistiram na jednoj stvari: „S multiplom treba živjeti!“ Apsolutno sam stava da osobu sa MS, MS je ničim ne limitira. Slobodno mogu: rađati, ići zubaru, obrazovati se i biti, ako žele, bitni pojedinci sredina u kojima žive.

 

A, šta bi onda značilo „živjeti sa multiplom sklerozom“? To je samo malo re-aranžiranje svega onoga što se i ranije, svakodnevno, radilo i bila navika. Naime, MS „voli“: toplo, voli fizički i umni rad i stres, kada se na neki način „počne pokazivati“. Obično bude simpatično kada kažem: „Može se kopati, ali ako se kopalo ranije dva sata, sada se kopa deset minuta, pa sutra opet...“. ili, pogotovo u ovim sparnim danima, rashlađivanje: „Probati se ne kupati toplom vodom; neka voda bude onoliko hladna koliko ne pravi nelagodu“. Ili: „Stavljati led u usta; kocku ispod jezika, pustiti da se topi, kako se topli, pljuckati“ što je najefikasniji način rashlađivanja. Tim prije što se to može raditi „milion puta dnevno“.

Također, pokušati iznaći i baviti se pozitivnim stvarima koje izazovu osjećaj zadovoljstva. Uz sve ovo, MS nema šansu! Ovakve poruke budu odmah i shvaćene.

 

Nadalje, može se desiti da se “šetnjama internetom” nađu i napisi „šta se mora raditi i kako se boriti protiv MS“, a kojim nas obasipa “jedini doktor koji sve zna“, pa i o MS - „dr Google“. Naravno da će se sve to pročitati, ali onaj jedini koji daje korisne upute i odgovore je ordinirajući ljekar u nadležnoj ambulanti.

 

Stvar je vrlo jednostavna; čim neko pročita, pa još „da se nešto mora“, to pokreće niz reakcija u čovjeku koje rezultiraju pojavom stresa ili napetošću „zbog toga što se nešto mora“ i onda kreću frustracije, jer “se to mora uraditi”. A, upravo to MS „čeka“! Psihičko iscrpljivanje!  Vidio sam, a uvjerile su se i same osobe sa MS, da sve što bi pokušali da samoinicijativno rade i provode što su pročitali ili čuli, rezultiralo je samo pojavom novih problema.

 

U našoj zemlji, i u Tuzli i Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, rade odlični neurolozi koji se bave MS. Vrijedilo bi kada bi osobe sa MS, svaku svoju dilemu ili pitanje, ako nisu u tom trenutku u mogućnosti direktnog kontakta sa ljekarom, stavile na papir. Prilikom sljedećeg susreta sa neurologom kome odlaze na kontrole, pitale i dobile adekvatne i jedino ispravne odgovore, kao i otklonili svoje dileme. Sve sa ciljem i željom da na ovaj jedino ispravan način, nastave živjeti sa MS, a prestanu se boriti na pogrešan način!. Tim prije, jer valja svoju djecu izroditi, oženiti i poudavati, unučad dočekati i u 90-oj možda doživjeti moždani udar, pa tako možda i završiti.

Zato: „SA MS TREBA ŽIVJETI!“

 

Više o multiploj sklerozi možete pročitati ovdje: https://www.roche.ba/bs_BA/terapijska-podruja1/neurologija/multipla-skleroza.html.

 

M-BA-00000004

 

Adnan Burina je rođen 04. 04. 1962. godine u Tuzli. U rodnom gradu je završio Osnovnu školu, Gimnaziju i Medicinski fakultet. Diplomirao je 1989. godine. Nakon obavljenog ljekarskog pripravničkog staža i polaganja stručnog ispita, bio je do početka rata zaposlen u Domu zdravlja "Gračanica" u Gračanici. Sa početkom napada na našu zemlju, 17. maja 1992. godine pristupa osnivanju Sanitetske službe 1. bataljona 1. Tuzlanske brigade. U Armiji BiH provodi 47 mjeseci. Specijalizaciju neuropsihijatrije počinje januara 1994. godine. Od aprila do jula 1997. godine je na edukaciji iz evociranih potencijala u Sleep Disorder Centre, Department of Neurology, University Hospitals& Clinics, Columbia, Missouri, USA. Specijalistički ispit polaže aprila 1998. godine pred komisijom Ministarstva zdravstva F BiH. Dan po polaganju specijalističkog ispita, odlazi u Department of Neurology, Buffalo General Hospital, Buffalo, New York, USA radeći sa jednim od svjetskih eksperata za multiplu sklerozu pokojnim dr Larry Jacobs-om, gdje ostaje do jula 1998. godine. Postdiplomski studij je završio na Medicinskom fakultetu Tuzla i 2004. godine stiče zvanje Magistra medicinskih nauka, nakon odbrane magistarskog rada naslovljenog: "Vertiginozne smetnje u pacijenata sa multiplom sklerozom", a ima urađenu doktorsku disertaciju čiji je naslov "Helicobacter pilori i HLA tipizacija u oboljelih od multiple skleroze". Zaposlen je u Odjeljenju za kliničku neurofiziologiju i neuromišićne bolesti Klinike za neurologiju, UKC Tuzla na poslovima ljekara specijaliste, a ujedno je i Šef odjeljenja. Govori maternji i engleski jezik. Kao autor i koautor je objavio više desetina publikacija u knjigama, domaćim i inostranim časopisima različitih indeksacija, zbornicima stručnih i naučnih skupova. Inače, povremeno je autor i ne samo stručnih tekstova i kolumni koje se objavljuju na internetskim portalima, od kojih je jedna naslovljena "Adnan Burina: otvoreno pismo Novaku Đokoviću"; tokom katastrofalnih poplava 2014. godine izazvala veliku pažnju u regionu. Oženjen je i otac troje djece.