lIustraciju za blog napravilia: Naida Čelik

Kad profesionalno postane i lično

Za blog piše: dr.sc.med. Lejla Burazerović

 

Šta znači biti profesionalan u medicini?

Rad sa pacijentima oboljelim od zloćudnih hematoloških bolesti je rad pun izazova; od blagovremenog postavljanja dijagnoze do odabira najoptimalnijeg vida liječenja. Od nas ljekara se očekuje da budemo profesionalni. Šta znači biti profesionalan u medicini? To znači biti dovoljno obrazovan i stručan da pacijenta i njegovu porodicu možemo savjetovati u svakom momentu tokom procesa liječenja. Druga definicija profesionalizma kaže:“ Bavite se svojim poslom, ali sa emotivnom distancom“. Emocije ljekara tokom obavljanja svoje profesije tradicionalno se smatraju neprofesionalnim i taboo temom, koja je sve više inkorporirana u medicinsku edukaciju kao rezultat prepoznavanja ljekara koji se često moraju nositi sa emocijama, koje potiču od pacijenta i njih samih.1

 

Od prvog susreta do remisije

Sjećam se mog prvog susreta sa 21. godišnjim mladićem oboljelim od T limfoblastnog limfoma/ leukemije. Bolest izrazito agresivna, ukupno preživljavanje loše.

Kao i mnogo puta ranije, pred vratima ljekarske sobe, duboko udahnem spremna za razgovor sa pacijentom i njegovom porodicom. Na sred sobe se majka i otac nervozno šetaju u potrazi za dijelom prostorije koji će im donijeti mir. A, u ćošku sobe, sjedi on. Kad me ugledao, nasmiješio se, a oči mu zaiskriše nekom nadom.

Pitanja roditelja se smjenjuju, sve žele znati: kako bolest nastaje, kako se liječi, koliko se ostaje u bolnici... Pitanja su mi poznata, odgovore znam i na njih precizno odgovaram, ali odjednom gubim samouvjerenost. Pogled 2 smeđa oka iz ugla sobe je tako intenzivan, privlači mi svu pažnju, ne mogu da se skoncentrišem na razgovor sa roditeljima. Rečenicu prekidam na pola i okrećem se prema mom novom pacijentu sa pitanjem: „Imate li Vi nešto da me pitate“?

„Ne“, odgovara, ali mogu li Vas zamoliti da me ne persirate?  Vidim, puno ćemo vremena provoditi zajedno, pa bi mi tako bilo draže“.

Zbunjena njegovom reakcijom, samo potvrdno klimnem glavom.

Plan liječenja je napravljen i put u neizvjesnost, borba sa opakom bolesti počinje za mog pacijenta i njegovu porodicu. Ali, na tom putu se nađoh i ja, i to ne samo kao ordinirajući ljekar, već, shvatit ću kasnije, kao prijatelj, kao bolesnik koji leži u krevetu do, kao roditelj...

 

Tokom čestih i dugih hospitalizacija pričao mi je o svemu. Pričao mi je bez trunke osuđivanja i ljutnje o majci i ocu, o njihovim stalnim svađama, prisvajanjem njega i mlađe sestre kao da su njihovo vlasništvo. Galama i vika, suze i plač su bile njegova svakodnevnica godinama. Međutim, situacija se počela mijenjati od kako je bolestan, od kako se liječi. Primjećuje da roditelji sada tiho razgovaraju, otac nježno tješi majku, čak se smiju zajedno, a i sestra je pričljivija, ne povlači se često u svoju sobu. Osjećao se zahvalno na svojoj bolesti, jer je ona na neki način zbližila porodicu. Za sve loše što mu se desilo i dešavalo pronalazio bi neko opravdanje, to mirno prihvatao i hrabro nastavljao dalje. Učio je u bolesničkom krevetu, čak i danima kad je bio izrazito slab, spremao je prvo jedan veliki ispit, potom istovremeno dva manja, a i otpuste iz bolnice smo počeli prilagođavati ispitnim rokovima.

 

Naše kratke, ali gotovo svakodnevne razgovore nosila sam kući, i iznova preživljavala. Osjećala sam čas njegovu bol, čas bol roditelja i nisam se mogla odlučiti čija mi je bila teža. Gledala bih u svoju djecu i zahvaljivala na njihom zdravlju svaki put kad bi on imao loš i neizvjestan dan. Bila bih ljuta kad kad im je teško da uče dok sjede u svojim sobama grickajući kokice i pijuckajući sok.

 

Rastanak

Radovala sam se kad smo i nakon 9 mjeseci intenzivnog liječenja bili u remisiji. Terapija je djelovala, nema znakova bolesti, slijede redovne kontrole i terapija održavanja. Prošla je prva kontrola, status bolesti- remisija, na drugoj kontroli- remisija. Na trećoj kontroli mi je rekao da je diplomirao, a ja njemu da se bolest vratila. Očekivala sam tugu, pa čak i ljutnju, ali on me ponovo ošamari sa svojim blagim osmijehom i reče: „Nastavljamo se ponovo družiti“.

 

I družili smo se još dva mjeseca, a onda je odlučio da se rastanemo. Molio je da ide kući, da se držeći za ruke sa roditeljima i sestrom pripremi za novo putovanje.

 

Zašto me tragedija ovog mladića i njegove porodice tako pogodila, zašto sam njihove rane osjećala kao da su i moje? Zašto nisam bila profesionalna i bavila se svojim poslom, ali sa emotivnom distancom?

Da jesam, ne bih odmah nakon što sam upitana da pišem za ovaj blog, pristala i sjetila se njega i našeg neobičnog i iskrenog druženja.

 

1. Dessy E. Effective communication in difficult situations:preventing stress and burnout in the NICU. Early Hum Dev.2009 Oct;85(10 Suppl):S39-41

 

M-BA-00000038

 

Lejla Burazerović  rođena u Sarajevu. Osnovnu, srednju školu i Medicinski fakultet završila u Sarajevu. Od 2002. zaposlena na Kl.za hematologiju KCUS, od 2009. na poziciji specijaliste interne medicine. Magistrirala i doktorirala iz oblasti hematologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Udata, majka 2 djece.