Ilustraciju za blog pripremila: Adisa Vatreš Selimović

Porodica neizmjerna snaga 

 Za blog piše: dr. Mirko Kolak

 

Na žalost, danas su rijetke porodice koje se ne suočavaju sa dijagnozom raka. Radeći kao onkolog neizbježno saosjećam sa svakom od njih. S vama ovim putem želim podijeliti sudbinu jedne koja je ostavila poseban pečat na mene.

 

Idilu porodične radosti ruši saznanje o bolesti

Tatu još nije prošao mamurluk od slavlja. Sedmogodišnjak i dvije godine mlađa sestra svojim igračkama uredili su kutak u velikoj sobi za dolazak sestrice. I tek što ih je plač budio par noći, tata je morao za Beograd. Odlazak u bolnicu u Beogradu uvijek znači nešto ozbiljno. Nevjerica, šok, zaprepaštenost, strah i panika prekinuli su radost dječijeg plača. Bolest, čije se ime u našem kraju ne može ni izgovoriti, koja je oličenje bespomoćnosti, i čijim saznanjem prestaje sve što je ranije postojalo, došla je i u njihov dom. Razarajući pluća njihovog oca, narušila je njihov mir, izazvala tugu i nevjericu i najavila neizvjesnu budućnost. Tridesetosmogodišnji otac je po povratku kući, skrivajući emocije od svojih najmilijih, često osamljen i zamišljen pokušavao naći izlaz. Nezaobilazna pitanja u strahu za budućnost svojih najdražih su odzvanjala: Zašto baš meni? Zašto baš sada kad treba da živim? Kako sada naći način za život?

 

Rješenje se nazire

Suočavanje se metastatskom bolešću postepeno je prerastalo u prilagođavanje problemu. Hrabrost se instiktivno rodila u pogledu na svoju djecu i suprugu koja skrivajući suze uspavljuje tek rođeno dijete. U njegovoj glavi odzvanjale su riječi sa konzilijuma da se bolest može liječiti i da postoji lijek. Nada je bila u lijeku koji nije bilo moguće nabaviti u našoj državi. Izazov sa kojim se suočio prerastao je u borbu za iznalaženje načina kako pribaviti lijek. Bile su to tablete koje su dostupne u SAD-u.

Zar jedne tablete mogu toliko utjecati na našu sudbinu? Zar one mogu povratiti narušenu harmoniju i sreću? Da li je moguće da postoji taj čarobni lijek? Neizvjesnost je prekinuo poziv rođaka koji je uspio pronaći sudbonosni lijek. Pošiljka bi stigla za desetak dana na aerodrom u Ćilipima.

Uslovi u kojima živimo često nam ne daju vremena da se bavimo sobom. Možda je to nekada i dobro, jer ne bi preostalo snage za našu borbu. Lijek je tu, ali trebalo je pronaći sredstva za kupovinu. Za jedan mjesec bi se mogao naći način. Kako naći novac za dalje? Kako obezbijediti egzistenciju za porodicu?

Zahvaljujući porodici i donacijama koje su pokrenuli prijatelji, prikupljena su neophodna sredstva. Kako je otpočelo liječenje, bolest je prerasla u izazov s kojim se može nositi. Narušeni kvalitet života se polako vraćao. Uživao je u igri svoje djece, gledao kako se kćerkica uspinje, pravi prve korake i ponovo odlazio na posao. Bolesti bi se prisjećao samo kad bi odlazio na redovne tromjesečne kontrole.

 

Novo iskušenje i nova nada

Nakon nepune tri godine, bolest se ponovo probudila, snažnija nego na početku, i izazivajući bol. Nakon zračenja kičme, predloženo je da se liječenje nastavi drugim lijekom koji također nije bio dostupan u našoj državi. Ponovo se svijet ruši i ponovno iste emocije naviru. Kako naći snagu za dalje? Vrijedi li tolika borba? Efikasnost lijeka protiv te okrutne bolesti sada nije bila upitna, ali je postalo jasno saznanje njene ograničenosti. Ponovo se uzdiže i crpi snagu u svojoj porodici. Na moj prijedlog aplicira za program donacije lijeka i uspijeva dobiti nama nedostižne tablete. Ponovo se bolest obuzdava i otac se prisjeća bolesti samo na kontrolnim pregledima. Istina, njegova osjećanja ga ne čine tako jakim. Često je kolebljiv, i u mislima i sa strahom od neminovnog pogoršanja nastavlja gledati kako njegova djeca rastu.

 

Borba se nastavlja

Iskušenje još jačeg inteziteta uslijedilo je nakon četrnaest mjeseci. Ima li volje i snage za dalje? Ima li načina? Odlazi na konzilijum.  Predložili su hemoterapiju, koju je u startu odbijao. Više nema načina da se bolest kontroliše samo tabletama. Vrativši se, u svom domu zatiče djecu kako su se zaigrala u ulogama junaka najljepše basne u stihu koju im je čitao bezbroj puta. Trogodišnja razigrana kćerkica mu trči u zagrljaj s povikom: „Tata ja sam ježić“. Uhvativši je čvrsto u naručje, on joj odgovara: „Ovo je naša kućica i ne damo je ni za šta na svijetu“. Snaga je neupitna, borba se nastavlja...

Borba sa karcinomom je borba cijele porodice. Snaga se rađa u nesebičnoj ljubavi najbližih. Oni su vječno s nama.

 

 

M-BA-00000145

 

Dr Mirko Kolak rođen je 1984. godine u Trebinju, gdje je završio Osnovnu školu i Gimnaziju „Jovan Dučić“. Po završetku Medicinskog fakulteta u Novom Sadu zaposlio se u Domu zdravlja Trebinje, a od 2012. godine zaposlen je na Onkologiji JZU Bolnica Trebinje. Specijalizaciju iz interne medicine završio je 2016. godine, a 2019. godine užu specijalizaciju iz onkologije. Postdiplomske studije upisao je na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Oženjen je i ima kćerku Mariju.