Iskorak zdravstvene njege u BiH: pošiljka koja život mijenja

Da li i vi smatrate da se lijek za teško oboljenje može i treba primiti isključivo u bolnici? I da li vam se podrazumijeva i čini sasvim normalnim da je pacijent taj koji treba da ode i preuzme lijek koji mu predstavlja spas?

Prije samo godinu dana, i mi smo to podrazumijevali. Bili smo ubijeđeni da je zdravstvenu njegu u Bosni i Hercegovini jako teško, skoro pa i nemoguće, mijenjati. Mislili smo da su majke i očevi teško bolesne djece jednostavno osuđeni da svakodnevno savladavaju brojne administrativne prepreke, brojne terapije i kontrole, i odlaske po bezbrojne uputnice i recepte koje naš zdravstveni sistem zahtijeva. Smatrali smo jednostavno normalnim da brojni očevi svaki mjesec uzmu dan godišnjeg odmora i voze i do 7 sati samo u jednom pravcu kako bi u udaljenom kliničkom centru preuzeli lijek koji njihovom djetetu život znači, a kojeg onda u improvizovanim (ponekad i neuslovnim) frižiderima za piknik što brže voze nazad. Znali smo i da kada sretno stignu kući, svi zajedno konačno odahnu jer znaju da dijete ima lijek – ali  samo na mjesec dana, jer već naredni mjesec sve treba ponoviti. Znali smo da su neke majke dobile ili morale dati otkaz jer nisu mogle dobiti potrebne slobodne dane. Znali smo i da brojni roditelji teškog srca ostavljaju svoje bolesno dijete na brigu članovima porodice kako bi otišli po prijeko potrebni lijek.

Ali ono što nismo znali je da će, samo godinu dana kasnije, životi nekoliko takvih porodica biti iz temelja izmijenjeni na bolje.

Sve je počelo kada je naš mali, ali odvažni, Roche tim odlučio da prestanemo biti nijemi posmatrači, da prestanemo podrazumijevati da se stvari ne mogu mijenjati i da počnemo rušiti predrasude o zdravstvu i stvarati novu, bolju realnost za pacijente. Da budemo potpuno iskreni, kada smo započeli projekat dostave lijekova koji zahtijevaju čuvanje u frižideru na kućnu adresu pacijenata sa hemofilijom, i da na taj način olakšamo barem jedan korak u njihovom liječenju, vjerovatno je nekoliko nas imalo malu sumnju da ćemo zaista uspjeti. Ipak, nakon samo nekoliko razgovora sa roditeljima najmlađih pacijenata, koji su nam jasno i bez imalo okolišanja dali do znanja koliko bi im značilo kada bi im lijek stigao na kućna vrata, znali smo da nemamo izbora, da moramo pokušati!

U startu, naišli smo na brojne prepreke. Mnogi su nam rekli da je nemoguće mijenjati procedure, zakone, procese, da je nemoguće lijek u tzv. hladnom lancu dostaviti na kućnu adresu...brojni su odbili da sarađuju u cilju rješavanja ovog izazova.

Ali mi smo imali jasnu viziju, važan cilj i veliku želju da pomognemo ljudima koje smo tokom projekta upoznali. Više nam nije bilo važno ko je u našem timu zadužen za šta – jednostavno smo se nadovezivali jedan na drugoga, i radili sve što je bilo potrebno da se naša vizija ostvari. I onda su se vrata počela polako otvarati. Naišli smo i na druge ljude u zdravstvenim institucijama, bolnicama, zdravstvenim fondovima i ministarstvima koji su razmišljali kao i mi, koji su bili spremni za promjene, i koji su se zdušno uključili da pomognu.

 

Skoro kao plesna koreografija, zajedno sa našim novim partnerima savladavali smo jednu po jednu prepreku - regulatornu, logističku i brojne druge – i nakon godinu dana prva isporuka lijeka u specijalnom frižideru otišla je iz Banja Luke prema Bratuncu, za jednog malog dječaka sa hemofilijom.

Taj dan jedna porodica iz Bratunca nije morala da uzme slobodan dan, da sjedne u auto ili autobus, da se pobrine da ima dovoljno patrona za led, i da se vozi 4 sata i 21 minutu u samo jednom pravcu da preuzme lijek. Umjesto svega ovoga, taj dan su bili kod kuće u dogovorenom periodu i potpisali da su zaprimili lijek. To je bilo to!

 

Samo mjesec dana nakon početka programa dostave lijeka kući, sedam porodica već je uključeno i lijek im se dostavlja na kućna vrata. Svi su se javili svojim nadležnim ljekarima sa riječima zahvale za implementaciju ovog projekta. Kažu da su neki roditelji i plakali od sreće i grlili vozače koji su im dostavili prijeko potrebni lijek. A mi smo sretni dočekivali vijesti kako su te mame i tate provele jedan sasvim običan, a njima potpuno neobičan dan, tokom liječenja svog djeteta – otišli su na posao, odveli djecu na igralište, skuhali ručak...

Ali ono najvažnije – ovakav holistički pristup liječenju, pristup koji slijedi potrebe i želje pacijenata, ne utiče samo na kvalitet života, već i na kliničke ishode. Drugim riječima, ovakve porodice koje sada godišnje odmore i finansijska sredstva mogu utrošiti na odlazak na more umjesto po lijekove ne samo da su sretnije i zadovoljnije, već su i rezultati liječenja bolji. 

Ujedno, i cijelo naše društvo profitira od jednog ovakvog projekta: 

  • članovi ovakvih porodica ne moraju napustiti radno mjesto i nastavljaju da doprinose sredini u kojoj žive i rade, 
  • u bolnicama je manja gužva te se ljekari i medicinske sestre mogu posvetiti pacijentima kojima je potrebna pomoć, 
  • lijek se dostavlja u kontrolisanim uslovima čime se osigurava efikasnost i sigurnost liječenja, 
  • na cesti je manji broj automobila...

I onda se samo postavlja pitanje – kako se ovaj naš mali iskorak može pretvoriti u redovnu praksu u našem zdravstvenom sistemu? Kako svi mi možemo doprinijeti da živimo novu eru u našem zdravstvenom sistemu sa pacijentom u fokusu? Naš mali Roche tim je pokazao da je to moguće, da možemo zdravstvo krojiti prema potrebama pacijenta. Da li ćete nas i vi pratiti, i kako?

 M-BA-00000660