Kako vide ljudi koji ne vide

Ilustraciju za blog napravila: Hana Kevilj
Za blog piše: Suvad Zahirović

I sada, pita se i autor ovih redaka: kako objasniti da mrak i nije tako strašan i da nema potrebe za tolikim bojaznima od njega.

Smatram da o strahu od mraka kao jednom od prvih i iskonskih strahova više i trebaju i mogu govoriti psiholozi na nivou pojedinaca, a socijalni psiholozi na nivou grupa ljudi, možda sociolozi kulture, i stručnjaci drugih različitih profesija, a sve s ciljem demistifikacije straha od mraka.

A ja ću u ovom blogu pokušati ubijediti čitaoca da mrak i nije mrak, makar se na prvi pogled ne čini tako.

Jednom me jedan mali dječak pitao: „A da te pitam, čika Suade, jel' ti ne vidiš“? A na moj potvrdan odgovor dječačić je mudro zaključio: „pa onda ti vidiš crno“. U ovom je „kvaka 22“. Na prvu većina ljudi smatra da ne vidjeti znači zatvoriti oči i to je taj mrak u kojem oni što ne vide žive. Ali, i na ovu nedoumicu postoji veoma jednostavan odgovor. Ja sam ga formulisao prilikom jednog susreta sa visokom delegacijom jedne napredne zemlje, a tokom susreta pri kojem su nam željeli prezentirati novi model podrške starim ljudima zasnovan na životu i uslugama u zajednici. Jedan od članova delegacije, autor modela, je govoreći o konceptu za ilustraciju odabrao primjer slike na kojoj je stara osoba u prvom planu, a sve potrebne službe podrške i ono što zajednica posjeduje i osigurava se nalazi na slici  u pozadini. I u pola prezentacije gospodin se zaustavio i počeo da mi se izvinjava zbog neprikladno izabranog primjera zbog činjenice da o slici govori čovjeku koji je slijep. Nasmijao sam se i zamolio da mi dopuste da izložim svoje viđenje o ovoj situaciji.

Naravno, rado su željeli čuti moje mišljenje.

„Oko je samo organ koji informaciju iz svijeta koji nas okružuje, prenosi u mozak gdje ova informacija bude obrađena i pohranjena i dobija svoje stvarno značenje. Čovjek, u stvari vidi mozgom. I što se mene tiče, možete i dalje koristiti primjer sa slikom“, rekao sam. Svi smo se od srca nasmijali, ali je ova anegdota dugo kružila po Bosni i Hercegovini kao dio priče o promociji novog modela brige o starim osobama.

Zamislimo situaciju da osoba koja ne vidi i osoba koja vidi razgovaraju o nekom mjestu o kojem imaju prethodne informacije, a koje trenutno ne vide. Kako je taj razgovor uopšte moguć? Razgovarat će na osnovu sjećanja i iskustava koja se odnose na to mjesto, samo što je način prikupljanja „ulaznih“ informacija bio različit. Osoba koja vidi je većinu informacija prikupila koristeći se okom kao instrumentom za transfer informacija iz okoline do centara u mozgu, a osoba koja ne vidi je koristila sva druga čula da o tom mjestu prikupi što je moguće više informacija. I možda neko može misliti da je doživljaj osobe koja vidi potpuniji, možda za ono što oko može prikupiti i jeste, ali puno drugih informacija također, čini sliku nekog mjesta. Specifični mirisi, zvukovi, strujanje zraka.... su najčešće zanemareni od ljudi koji samo gledaju.

U „svijetu“ ljudi koji ne vide ne manjka interesovanja za sve ono što ih okružuje. O tome su nekad poznati umjetnici stvarali svoja remek djela, a primjer Homera, slijepog Helenskog pjesnika je najočitiji dokaz da usprkos sljepoći možemo imati jako istančan osjećaj za svijet koji nas okružuje i kojeg smo neodvojivi dio.

Već sam dijelom u ovaj blog utkao i svoje lično iskustvo, ali da bi sve dodatno potkrijepio, čitaocima želim približiti i dio svojih interesovanja za koja me činjenica da ne vidim ne uskraćuje, već naprotiv, omogućava da  doživim svijet i ono što se oko mene događa na jedan drugačiji način, način koji me obogaćuje novim spoznajama i čini da vidim barem približno kao i ljudi koji bukvalno vide.

I tako je otpočeo proces mog skupljanja informacija o stvarima, ljudima, pojavama i pravljenje i pamćenje mentalnih mapa i spoznaja o svijetu koji me okružuje. Bio sam sretno dijete jer je u školi za slijepe koju sam pohađao došlo do spoja mladih ljudi koji su tek završili sopstveno školovanje i bili željni samo dokazivanja i potvrde svojih sposobnosti i slijepe djece koja su žudila za znanjima i otkrivanjem sopstvenih mogućnosti. Tako nismo bili uskraćeni za prilike da probamo puno toga što su i sva druga djeca  koja nisu slijepa mogla u školskoj dobi probati. Meni su puno značile i igračke koje smo koristili, a koje su bile takve da ste sopstvenom imaginacijom morali stvarati sve sa čim se želite igrati. Ovo mi je pomoglo da razvijem osjećaj za odnose u prostoru i da mogu  zamisliti kako bi nešto moglo da izgleda i u kakvom je odnosu to nešto prema okolini.

Ljeta sam provodio sa vršnjacima na selu, a to je značilo i puno dječijih nestašluka, ali i drugarsku podršku i solidarnost. Ja kao slijepo dijete nisam bio pošteđen radova u polju ili kod kuće, a što je dodatno podizalo moje samopouzdanje i pomagalo mi da steknem jako puno predstava o okolini. Odnos mojih ukućana je bio takav da sam često imao osjećaj da me ne doživljavaju slijepim, a moje reakcije na priče o pojedinim događajima, opise mjesta, predmeta, moje ponašanje, držanje tijela, bile su takve da sam često čuo komentare od sagovornika: „pa ti kao da i nisi slijep“, „ti nešto mora da vidiš“.

I pored mog profesionalnog angažmana u organizaciji koja se bavi promocijom prava, dostojanstva i mogućnosti ljudi sa invaliditetom, strastveni sam putnik i proputovao sam, manje više sve zemlje Evrope, volim prirodu i uživam u šetnjama i boravcima na planinama, pored rijeka i na moru. Ovo nikako ne znači pasivnost. Veslam, volim da plivam, ponekad sa prijateljima odem na pecanje, strastveni sam radio amater.

Za sve ove aktivnosti su dijelom i sve više zaslužne nove tehnologije i napredci u nauci, ali i volja da me to što ne vidim ne spriječi u uživanju u slobodi koja svim ljudima mora biti dostupna kao osnov za razvijanje njihovih potencijala.

I na samom kraju: otac sam predivne djevojke koja je veoma rano uočila razliku u načinu kako ja vidim i kad bi željela pokazati nešto drugima, jednostavno je rekla: „vidi“ i pokazala to što je željela, a kad je željela da ja to vidim, onda je jednostavno to stavila meni u ruku i rekla: „Vidi“ ili me odvela i pokazala mi to što je pokazivala i drugima.

Osobe koje ne vide trebaju puno, puno „ulaznih“ informacija prilagođenih njihovom načinu percepcije i što više ovako dostupnih informacija budemo imali naš „mrak“ će biti manji.

Tuzla, maj 2022. Suvad Zahirović čovjek koji ne vidi, ali ne živi u mraku i ne boji se mraka

Suvad Zahirović izvršni je direktor Informativnog centra za osobe sa invaliditetom „Lotos“ u Tuzli.

Slijep je od rođenja, a obrazovanje je sticao u specijalnim obrazovnim ustanovama za slijepe, u specijalnom odjeljenju redovne škole, a diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu.

Dugi niz godina je jedan od lidera u pokretu osoba sa invaliditetom, a pitanje uključivanja invaliditeta u glavne tokove i politike je oblast koja ga veoma interesuje.

Učesnik je svih važnijih aktivnosti organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini, a posjeduje iskustvo u radu i dobre kontakte sa organizacijama osoba sa invaliditetom u regionu Balkana i u Evropi.

U periodu 2006. 2011. Radio je kao savjetnik za socijalnu politiku u kabinetu podpredsjednice Federacije Bosne i Hercegovine.

Jedan je od glavnih aktera u procesu kreiranja Politike u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini, sudjelovao je u procesu pripreme izvještaja u sjeni o primjeni UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.

U posljednjih nekoliko godina aktivno promoviše filozofiju samostalnog života i radi na osnaživanju mladih osoba sa invaliditetom i podsticanju da uzmu aktivno učešće u radu organizacija osoba sa invaliditetom.

Autor je ili je bio dio timova koji su radili na kreiranju različitih publikacija, istraživanja koja se odnose na oblast invalidnosti. 

M-BA-00000629