Moć pozitivnog razmišljanja

Ilustraciju za blog napravio: Dragoslav Malinić
Za blog piše: Vahida Hasanagić

Nakon dvije godine dobile smo posao kćerka i ja, taman kad smo mislile da je sve krenulo normalnim tokom, rutinskim ginekološkim pregledom mi je otkriven karcinom jajnika. Nadimao mi se stomak nakon muževe smrti, ali svakim odlaskom ljekaru uvijek sam dobivala isti odgovor da je to od nervoze, umišljenosti bolesti zbog smrti bližnjih, zbog određene hrane itd. Nažalost niko od ljekara se nije sjetio da su to pravi simptomi karcinoma jajnika. 

Ovo je moja priča koja bi vam trebala pomoći da shvatite kako i u teškim situacijama, i kada mislite da ste na dnu, postoji izlaz. Dragi moji, kad ste na dnu, imate dvije  mogućnosti: odustati ili ustati. Zato ustanite. Ne obazirite se na negativne priče i mišljenje okoline. Kako je to neizlječiva bolest, da je liječenje samo zavaravanje i olakšavanje kraja, da ste zapravo otpisani. To je laž, dokažite im to. Radi sebe i onih koje volite učinite sve što je potrebno da izađete iz tog teškog stanja, i borite se. U teškim situacijama ljudi obično postavljaju pitanje: „Zašto se meni ovo događa?" Ja sebi nikad nisam postavila to pitanje. Sve sam smatrala Božijim određenjem. Padala jesam ali sam se istog trena dizala i nikad sebe nisam smatrala žrtvom već ženom koju je zadesila takva sudbina. Kad vam se desi nešto neočekivano, umjesto da kažete: "Zašto meni?" recite: "Sve je u redu, vjerujem da je ovo iskušenje koje ću prebroditi."

Onog dana kad mi je ginekolog u Sarajevu rekao da je moje stanje takvo da se može nazvati minut do 12 mislila sam da je kraj svijeta. Međutim, dragi Bog je htio da u tom trenu na moj put postavi prave ljude, najbolje doktore, prije svega ljude pune razumijevanja. Odlučila sam da operaciju karcinoma jajnika uradim u Sarajevu iz razloga kako u Mostaru niko ne bi znao od čega sam operisana. Znajući da ljude koji se operišu od karcinoma svi otpišu i žale, a ja to nisam željela, u tome sam uspjela i kasnije sam shvatila da sam bila u pravu.

Zamislite uspjela sam šest godina tajiti svoju bolest od najbližih, od prvih komšija, od radnih kolega, a sve vrijeme sam išla na hemoterapiju. Kad sam se vratila iz bolnice mjesec dana se nisam gledala u ogledalo. Jedno jutro rekla sam dosta je više sažalijevanja. Ustala sam se i stala pred ogledalo, tek onda je nastao šok kad sam ugledala lik žene u ogledalu i pomislila to nisam ja. Rekla sam naglas „Dosta“! Razmišljam kako da se uhvatim u koštac sa svojom bolešću. Karcinom uzima sve: zdravlje, posao, izgled, ženstvenost – tako kažu. Osjetih kako nešto zatreperi duboko u meni, kao neki djelić mog bića koji ne pristaje biti otpisan. Brzo se obučem i izlazim. Odlučila sam da to bude danas, moje sučeljavanje s vanjskim svijetom, dan kada ću bez straha krenuti dalje. Tačno znam gdje trebam otići. Prvo, kod kozmetičara. Izlazim sretna i sređena. Idem dalje u trgovinu u kojoj uvijek ima nešto lijepo od garderobe za mene. Stanem pred ogledalo; obukla sam novu tuniku i pantalone, skinula kapu i stavila divnu maramu. Gledam svoj odraz u ogledalu. Čini mi se da mi se vraća ono što sam izgubila: samopouzdanje, dostojanstvo, volja za životom, saznanje da se sada mogu vratiti i na posao. Na meni se ne vide tragovi bolesti.

Počela sam raditi a počela je i hemoterapija koju dobro podnosim. Kad bih došla u bolnicu i ušla u dnevnu sobu gdje bi mi priključili hemoterapiju ja bih stavila slušalice u uši i knjigu preda se. U ovoj borbi veoma je bitna saradnja sa svojim likom u ogledalu. Meni je bilo bitno da se ne razlikujem od drugih. Bila sam nasmijana, sređena, nije mi pisalo na čelu liječi se od karcinoma. U međuvremenu sam saznala za ciljano liječenje što me je izuzetno ohrabrilo. I sama ću učestvovati u tome.

Napisala sam roman na temu svoje bolesti kroz koji sam ispričala svoju priču, kako bi izvukli pouku kako bolesni tako i zdravi da čuvaju zdravlje dok imaju šta sačuvati a ako ga izgube da se bore do kraja.

M-BA-00000693