Ilustraciju za blog napravio: Dragoslav Malinić

 

Moj neko

Za blog piše: dr. Amna Uzunović

 

Završila sam srednju školu i krećem put medicine. Već kao student svjesna sam da pristajem na cijeli život učenja, odricanja, rada i borbe, i ne žalim, nisam izabrala profesiju već životni poziv. Nakon studija počinjem raditi u Kantonalnoj bolnici Zenica, i imam zadovoljstvo, da u to vrijeme, na Internom odjelu rade sigurno najbolji internisti koje sam ikad, do dana današnjeg, upoznala. Učim marljivo, svaki dan, praksa i rad sa iskusnim doktorima moje su ulaganje u budućnost.

Biram hematologiju, hematologija bira mene

Nedugo nakon dolaska u bolnicu, protivno ranijim promišljanjima, počnem se zanimati za hematologiju. Osvojili su me sjajni doktori koji su me prihvatili objeručke i uveli u prekrasni svijet te nauke. Svaka lekcija koju sam dobila bila je dragocjena, ali za mene najvažnija, koja mi je bila vodilja kroz posao, najjednostavnija. Razgovarajući o teško bolesnom pacijentu, plašljivo sam upitala: "Kako mogu biti sigurna da sam pacijentu dala najbolju terapiju i učinila za njega sve što sam mogla?" Njihov odgovor uglas bio je: "Samo zamisli da je tvoj neko u bolesničkoj postelji, zapitaj se kako bi postupila, učini tako i nećeš pogriješiti."

Najvažnija lekcija se ne zaboravlja

Prošlo je mnogo godina, duboko zagazila u hematologiju, radim i dalje u istoj bolnici... Sumorno je i prohladno jutro. Prolazim hodnikom približavajući se prijemnoj ambulanti. Zaokupljena mislima, skoro i ne vidim ljude oko sebe. Obrati mi se neko tihim glasom, traži prijemnu hematološku ambulantu. Podignem pogled i vidim mladog čovjeka na ležećim kolicima, kraj njega starija žena, slutim da mu je majka. Nakon toliko godina rada, prepoznajem teškog bolesnika odmah.

 

Ulazim u ambulantu, danas imamo mnogo pregleda, osjećam nelagodu u stomaku. Uvodimo na pregled prvo njega. Počinjemo razgovor, nerado odgovara na postavljena pitanja, zastaje dok priča, glas mu drhti... Zašutim kako bi sam ispričao svoju priču. Bolestan je već 6-7 mjeseci, na početku su mu se tegobe činile bezazlenima, ali nisu prestajale pa se nakon izvjesnog vremena javio ljekaru.

 

Govori tihim glasom: "Mnogo sam pretraga imao, ali i dalje nemam odgovora kakvu bolest imam i ima li za mene lijeka. Doktorice, umoran sam." Razgovor prekida kucanje na vratima, ulazi mu otac. Uznemiren je, prekida naš razgovor pitanjima svakih par minuta, osjetim strah i roditeljsku tugu. Nosi veliku fasciklu sa medicinskom dokumentacijom, pruža mi je u ruke i govori: "Tu sve piše, nalazi svih pretraga su tu. Ne znamo više šta da radimo. Pomozite našem djetetu!"

 

Razgovaram s njima i osjećam težinu u grudima. Slušam o tegobama, pretragama, vidim očaj roditelja nemoćnih da pomognu vlastitom djetetu. Ne zamjerim nervozu u glasu roditelja, svjesna da kako kopni on, tako nestaje i cijeli njihov svijet. Znam, primiti ćemo ga u bolnicu, uraditi sve što možemo, ali da li ćemo doći do odgovora od čega boluje, da li ćemo mu moći pomoći, ne znam. U glavi čujem eho, poznati glasovi govore: “Zamisli da je tvoj neko…”

 

Isti dan sjedim s kolegama, čitamo pažljivo medicinsku dokumentaciju, razmišljamo šta uraditi, koje pretrage ponoviti, kojim putem krenuti. Mnoge sate provodimo posvećeni njemu, čitamo literaturu, razmjenjujemo mišljenja, tražimo savjete.

Radimo pretrage, ohrabrujemo ga da ne odustane, strpljivo prenosimo porodici nove informacije. Osjećaju sigurnost njegovim boravkom u bolnici, žele vjerovati da će ovaj put dobiti odgovore. Znam da se plaše povratka kući bez dijagnoze, bez nade. Dani su dugi kako godine…

Neprijatelj je dobio ime

Stigli su rezultati urađenih pretraga, nakon teške borbe postavili smo dijagnozu, to čudovište zbog kojeg kopni sad ima svoje ime i prezime, znamo protiv čega se borimo.

 

Razgovaramo s njim i porodicom, saopćavamo im dijagnozu i govorimo da to nije kraj već početak, početak borbe za život. Na njihovim licima vidim osjećaj olakšanja, nadu. Čujem njegovo pitanje: "Koliko dugo moram još ostati u bolnici, kad bih mogao kući?"

Idemo dalje, nema odustajanja. I on, kao i mnogi prije njega, postao je moj neko.

M-BA-00000711