Razmišljam o ovim stihovima. Zvuče buntovno, izazovno, privlačno, baš cool. Ako se ne radi o djetetu koje nije isto kao vršnjaci, a koje želi biti i isto, ali i posebno, i slobodno, samo svoje.
Znate li kako se boriti sa neprijateljem kojeg ne poznajete, ne vidite u potpunosti, koga hvatate golim rukama u mraku, a on se vješto izmiče, mijenja oblike i taktike napada?
To je, možda, najbanalniji opis života roditelja koji imaju dijete sa odstupanjima u razvoju. Kojim odstupanjima - raznim. Kako se zovu - usporen psihomotorni razvoj.
Rečenica negdje utisnuta u moj DNK. Izrečena onako, da se uozbiljim, da se prestanem histerično smijati (moja reakcija na stres), dok je jedan mlađi doktor, češući nekontrolisano vrat koji je postajao jarko crven, odudarajuću od bijelog mantila, obilazio oko ekrana radeći ultrazvuk u 36. sedmici trudnoće.
Došla je još jedna doktorica, pa još jedan doktor. Ne znam koliko su dugo gledali ekran pa upirali sondu u moj stomak, nije više ni važno. Važno je da su mi sedam dana kasnije, na ekspertskom ultrazvuku u Zagrebu, rekli da nije hidrocefalus, da će beba preživjeti. Ali da je jedna komora na mozgu, prednja lijeva, ako nekom čitaocu nešto znači, proširena. Da treba pratiti, da je u riziku, da nauka nema jasan odgovor hoće li biti i kakvih odstupanja u razvoju.
Iako zavezana pojasom, Lota uvijek pleše u ritmu muzike dok je u autu, uz obavezan kroasan sa hrenovkom na putu do vrtića.
„Ide na čas klavira zato što je muzikalna?“, ozbiljno me prije par dana, tokom procjene kognitivnog razvoja moje kćerkice, upita ugledni sarajevski psiholog. „Ili onako, što voli“, dodade, pomalo obeshrabrujućim tonom.
Ako je muzikalna, znate, ima nade. U sebi ja nastavljam zamišljeni razgovor. Može svirati, bar udaraljke, može možda štimati instrumente, nositi ih, možda čak i nekad nekog zamijeniti. Pa toliko slijepe djece ima izuzetan dar za muziku, onda mogu da od toga prežive.
Jer, ako samo voli muziku, pih.. Ništa. Moramo jaja staviti u drugu košaricu. Valja naći nešto od čega će sutra živjeti, ako bude sposobna za samostalan život.
Raditi nešto radi radosti koju ta aktivnost izaziva, što je korijen riječi rad, na Balkanu je još besmisleno. Svirati, plesati onako, bez cilja i ambicioznih roditeljskih planova, je traćenje vremena i para. Raditi s mukom, znojem, suzama, je prihvatljivo.
U vrtlogu 6 godina, jedno je konstanta- mrzim rokove, termine, sat, otkucaje, alarme.
Sve me to podsjeća da vrijeme neumitno teče, da još jedan dan prolazi, da ovo ili ono još nismo stigli, nismo savladali, nismo naučili. Kraj je februara, pomislih. Škola dolazi! Lupih na kočnicu. Lagani trnci i hladan znoj. Hej, u školu se upisujemo za mjesec, krećemo za šest mjeseci. A toliko toga ne znamo. Govorim u množini jer, dok se moja Lota bori sa prepoznavanjem slova i držanjem olovke, zbog ručica koje su i dalje u blagom spazmu, njeni mama i tata bore se sa pitanjima da li u redovnu školu, sa ili bez asistenta, hoće li moći naučiti abecedu, hoće li ikada znati sabirati… Usporen psihomotorni razvoj, nama znači sve i ne znači ništa. I taj sat, nevidljivi, koji mi nad glavom visi od rođenja, kaže- tik, tak, do šestog mjeseca beba se mora prevrtati. Tik, tak sa devet mjeseci mora puzati, oko godine prohodati, do 18 mjeseci pokazati prstom šta želi. Novi zadaci, novi rokovi, nove kontrole bez novih saznanja, dok sat i dalje otkucava. A šta ako beba to ne zna? Šta ako kasni za vršnjacima, šta ako ih nikad ne stigne. Sledim se. Moje misli, teške, bolne, crne, lijepe se lako jedna na drugu, pletući mrežu iz koje nema bijega, ne vidi se svjetlost.
To je najčešća rečenica nekih finih terapeuta koji nas pokušavaju ohrabriti, pomoći nam da povjerujemo da smo dovoljno dobri roditelji. Od čega da odustanemo, pitam se. Pa nije burek koji vratim jer želim reš pečeniji. U državi u kojoj se bilo kakva različitost načelno toleriše, stvara privid kohezije i inkluzije, nema mjesta za iskreno prihvatanje drugačijeg. Crnci, wow, baš su cool. Romi, hm, baš i ne. Tako je i sa djecom koja se bore da pogledom uhvate majčin pogled, da izgovore prve riječi sa 4 ili više godina, da obuju cipelice dok su drugari već odavno našli put do vrha tobogana. Da se upišu u redovan vrtić, školu, da budu dio ekipe, da budu prihvaćena.
Ima u drugačijih učiteljica i terapeuta. O drugim, manje upućenim dijelovima javnosti, drugi put. Simbole našeg pedagoškog sistema, nenamjerno, iscrtala je Lota, smeđom bojom, na sredini svoje majice. To smeđe, nepravilnog oblika, sa šarolikom teksturom, shvatam da malo smrdi. Pitam učiteljicu iz tadašnjeg vrtića šta je ovo pokazujući na smeđu fleku.
„Vi biste, majko, morali naučiti svoje petogodišnje dijete da se samo briše“, odbrusi ona. Razvijam film u kojem se ona pokušala obrisati, nije uspjela, a onda je rukice obrisala majicom. Logično. I niko joj nije prišao, pomogao joj, ne toliko zbog nje same, nego i svih drugih koji će dirati iste igračke. „Znate, gledali ste nekad balet“, spremno pitam tu istu učiteljicu. Jer nisam ja u ovoj posebnoj roditeljskoj priči od juče. Zbunjeno me gleda. „Vidjeli ste kako se balerina okreće na prstima. Vi biste, u svojih 30 i kusur, to morali znati“, kažem i izađem. Više u taj vrtić nismo išle. Osjećam da sve manje imam snage pa biram bitke. Ne ulazim u rasprave, ne objašnjavam. Trudim se fokusirati na dobro, na ovo naše posebno djetinjstvo i roditeljstvo.
Bacim pogled na retrovizor. Ona, zavezanih kikica u stilu Pipi Duge Čarape, rozih naočala iz kojih iskaču dva zelena oka, oba naginju ka nosiću- velika dioptrija, plus strabizam, svoje prve priče o preživljavanju, doživjela je već u stomaku.
Stižemo u vrtić. Na ulazu, jedna baka u bijelom džemperu, ubjeđuje unuka da se preobuje. Loti mi šapće „Doktorica“, sa dozom straha. Smijem se i kažem gospođi da moje dijete misli da je ona doktorica. „ Hoćeš li ti biti doktorica kad porasteš“, blago upita baka. „Neću“, kaže Lota,“ ja ću plesati“ krijući se iza mene, vragolasto dodaje.
Pleši ljubavi, bez plana, bez cilja, bez želje da druge zadiviš. Pleši, tako nadmudri put koji nas čeka. Život je, ionako, samo igra.
Ako i Vi želite učiti kroz igru posjetite stranicu
Marina Riđić je TV lice, dobitnica Fulbright stipendije koju koristi za istraživanje digitalnih medija, te zaljubljenica u komunikacije, sa verbalnog i neverbalnog spektra. Već 15 godina živi televizijsko novinarstvo, posebno okrenuta „ toplim, ljudskim pričama“ koje u surovoj političkoj stvarnosti vraćaju nadu u dobro i lijepo. Za velike i male, domaće i međunarodne organizacije, kreira komunikacijske strategije, medijske i zagovaračke kampanje, organizuje treninge javnog nastupa, prezentacijskih i vještina intervjua. Nekada je igrala rukomet, danas trči za svojom šestogodišnjom kćerkom Lotom u pravcu vjerovanja da svaki dan imamo isti zadatak- učiti sebe i učiti o sebi. Mijenjajući svoj svijet iznutra, kaže, najlakše je stvarati i bolje mjesto za život svima nama.
NPM 004-02/2020
Roche d.o.o. - Roche Ltd, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina