U ringu sa rakom

Ilustraciju za blog napravila: Naida Čelik
Za blog piše: Nejra Musić

Vozeći se do škole, gledala sam u oblake i razmišljala kako mi je teško i naporno svaki dan. Provedem pola dana vježbajući klavir, a onu drugu polovinu dana raspodijelim tako da, nešto pojedem, naučim, i ono malo vremena što mi ostane – legnem spavati.

Tog dana, na času historije muzike, bilo mi je loše. Uspjela sam se nekako „dozvati“, doći kući i praviti se da mi nije ništa. Dobro poznate obaveze su me umarale. Pranje ruku, jelo, tuširanje i opet učenje, učenje i učenje. Nije ovo bio uobičajen dan, onaj na kakav sam ja bila naviknuta.
Ušla sam u toalet i krenula se tuširati.

Nešto je bilo na mom vratu, veličine kivija. Istrčala sam na hodnik i glasno dozivala majku, objašnjavajući joj da se nešto dešava i da nešto nije uredu. Još uvijek sam krila ono što mi se desilo na danjašnjem času. Doktorica je ubjeđivala majku da sam samo umorna i da je oteklina samo reakcija na neku radnju koje je moje tijelo prepoznalo kao „tešku“ za njega.

Majka je slutila drugačije. Nije odustajala od detaljnih nalaza.

Hodala sam kroz kuću koja više kao da nije bila moja. Puno ljudi je bilo u istoj. Koferi su stajali na hodniku. U sebi sam razmišljala i pitala se : „Da li su za sreću ili za tugu?“
Odmah nakon te, najduže noći u našem životu, uputili smo se na pedijatriju.

Točkovi su se okretali i svaki trag se čuo u bolnici sa visokim stropovima, zidovima koji su bili tako tmurni, sa onim mirisom dezinfekcijskog sredstva koje ni danas ne volim, ma nikad se nisam navikla na to. Svi su razgovarali sa mnom i savjetovali me. Osjetila sam da se nešto dešava, nisam ja ovdje došla „onako“.

Svakodnevno su me posjećivali u sobi. Divili se mojoj hrabrosti i onoj mojoj poznatoj rečenici: „Podrška je pola izlječenja, samo vi meni dolazite jer znam da imam ljude koji su mi vjetar u leđa!“. Veliki broj nalaza me činio umornom. Pogledala sam kroz prozor sobe u oblak. Bio je vedar kao i onog dana kada sam išla u školu, i pomislila sam u sebi: „Da mi je sad te obaveze. Ma nikad ne bih rekla da mi je teško i da sam umorna od njih...“ Moje misli prekinula je doktorica koja je savjetovala da se odmah tog dana uradi punkcija!

„Jesam li preživjela te velike igle koje sam vidjela samo u seriji „Dr House“?!“

Udahnula. Izdahnula. Od tog uboda u prsa doslovno sam se pitala da li ću preživjeti.

„Doktorice, jesam li živa!?“

Brzo sam se sjetila da mi je 17, pa opet sa još jednim osmijehom zaboravih na tu iglu. Zaspala sam kako bih odmorila od silnih nalaza koje sam uradila tog dana.

Kako vi zamišljate svoj 8. mart?
Tog dana, 8. Marta kada su sve žene dobile cvijeće, ja sam sa svojim otišla u mrtvačnicu. Doslovno je izgledala tako. Tog dana saznala sam tačnu dijagnozu i primila svoju prvu kemoterapiju. Taj dan, prešla sam na odjel hematologije. Ležala sam u sobi sa 5 kreveta, sa visokim stropovima i čekala da mi priključe tu famoznu terapiju o kojoj su se dogovarali danima. I jela sam, i jela, ma ništa nisam ostavila u tanjiru. Kao da sam znala da se nešto sprema.

Ma kakve tuge?! Dani kada sam pokazala sama sebi da sam jača nego sam mogla i zamisliti. Našla sam se u ringu sa najopasnijom malom životinjicom. Bilo je dana kada me ujede, ali ja vratim duplo! Znate li kako to boli? Ne znam ni ja, jer to je sve onako isplanirano. Donesu Vam neke kesice, od jedne – opadne mi kosa, od druge – zamanta mi se, i onda kad me tako spremi – on me ujede. Da da, mislio je da će moći tako.

A onda ja, idem u kontranapad. Oprostim mu tu kosu, OK, eto ti kosa, ako ti je već toliko zanimljivo. Evo, manta mi se, ali nećeš dočekati da me vidiš baš tužnu, slabu i uplakanu na mom krevetu koji je bio tvrđi od svakog drveta.

 To tijelo više nije bilo moje. Kosu više nisam imala, otpala mi je odmah nakon prve kemoterapije. Vene su mi bile modre i 24h sam bila prikopčana na litre otrova, kažem Vam. Ustajala sam i odlazila u toalet sama. Nisam odustajala u namjeri da mogu sama... Na putu ka toaletu u onom mrklom mraku, spotakoh se o krevet. Ujutro, modrice po nogama su izgledale kao da me u ringu taj mali rakić grizao.

Te ruke nikako nisu moje. Uhvatim se za desnu, pa za lijevu, a one hladne kao led. Jedino je sigurno bilo da je čvrsti stisak majčine ruke bio najbolji lijek, i nada za bolje sutra.

I godine su tako prolazile, moje liječenje je trajalo. A ja, nikada nisam dopustila da mi misli odlutaju tamo gdje se negativno misli. I danas, kada gledam tu svoju borbu, onako u mislima, sama sa sobom, shvatim koliko sam jaka, i koliko sam jednom – dva puta dopustila raku da me malo ujede. Ali znate zašto sam to radila? Pustila sam ga samo da vidi kako sam jaka. Kad me ujede, sigurna sam da bi mu po dva, tri zuba ispala.
Ne, nisam odustajala i to me dovelo do POBJEDE!

Podrška je pola izlječenja, kao sto sam rekla. Zato, hvala što ste Vi bili moja podrška tokom dana punih bola, suza, ali i osmijeha i ljubavi. Ja sam sada Vaša podrška. Vaš vjetar u leđa. Neko sa kim uvijek možete razgovarati. Čekam Vas tamo, @rakoff će da odgovori na sva pitanja, ali i ono najvažnije da nikada ne ostanete sami!

Više informacija o ovom oboljenju možete pročitati na 

Nejra Musić (24) je studentica treće godine Psihologije i Pedagogije iz Sarajeva. Svoju ljubav usmjerila je ka muzici, ali obzirom da životne okolnosti ponekad urade kako žele, nakon bolesti Nejra upisuje psihologiju i aktivno počinje raditi kao volonter u Udruženju "Srce za djecu oboljelu od raka". Danas nakon svih pobjeda kao najveću pobjedu ističe ŽIVOTNU POBJEDU. Osnivač je svog brenda, nakit izrađuje ručno te je njen mali, a ipak veliki biznis poznat i u svijetu. “Neki nakit” iz dana u dan pomjera granice. Posebno je ponosna na svoj novi projekat #rakoff koji ima za cilj povećati svijest i pokazati da je život samo jedna bitka od koje NE TREBA ODUSTAJATI."Ako jako želiš, pobjeda je tvoja!"

NPM 012-03/2020