Ilustraciju za blog napravila: Adisa Vatreš Selimović
Za blog piše: dr. Berisa Hasanbegović

Često mi ljudi kažu – „Pa jesil ti baš htjela da se baviš onkologijom?“ ili – „Joj, ja se tebi stvarno divim... Ja to nikad ne bih mogao raditi!“

Onkologija bira ljude, ne ljudi onkologiju. Ili jesi ili nisi onkolog. Treba mnogo truda, rada, odricanja, mnogo emotivnog, psihološkog pa i fizičkog napora da postaneš onkolog. Mnogo teško izgovorenih riječi. Mnogo pozitivne energije. Mnogo vremena da sazriješ kao čovjek i kao ljekar. To je kontinurana borba za pacijenta, novog, starog, novog, starog, novog, starog, novog, starog... I tako svaki dan. Po 20, 30, 40 dnevno. Imena sada rijetko pamtim, nekada sam znala svakog pacijenta u svako doba dana i noći. Neki se ipak urežu u sjećanje.

Sjećam se prvog susreta sa tim, za mene, djevojčurkom. Lijepa, elokventna, na prvu, vrlo odvažna. Premlada da bude u mojoj ordinaciji. Premlada za bilo koju ordinaciju. Premlada za karcinom dojke.

U pratnji muškarac i žena. „Roditelji?“ - pitam. „Ne“ - kaže Ona. Tetak i tetka. Nemam roditelje. Umrli su dok sam bila mlađa. Šta mlađa?! Koliko uopšte možeš biti mlađa?! Nije mi dobro, želudac mi se svezao u čvor. Da je barem pripala mome kolegi. Huh, šta je tu je. Izbezumljeni pogledi nje i tetke i tetka, molećivi pogledi. „Recite nam da će sve biti uredu.“

Nije uredu da imaš 26 godina i karcinom dojke. Nije uredu da imaš 26 godina, da nemaš roditelje i da imaš karcinom dojke. Koji bolesni um je to mogao zamisliti?!

Nemam pojma ni kako sam obavila taj razgovor. Neke fraze ponavljam kao papagaj... Opašće Vam kosa (ali će narasti), biće odložene mučnine (ali prolaznog je karaktera), možda će izostati menstruacija (ali boriću se da očuvam plodnost), sve je to individualno, neko podnese dobro, neko loše, ali proći će, prognoza je dobra... Šta ja to pričam? 26 godina. Nema roditelja. Nema posao. Nema muža. Nema dijete. Možda ću joj uništiti mogućnost i da ga ikada ima.

„Kako možeš raditi taj posao?“ - i sama sebe pitam. Mogu. Moram. Najbolje što znam.

Ko će toj djevojci pomoći ako ja ustuknem? Ok, idemo, želimo svi sve najbolje. Moramo biti optimistični. Jedan, drugi, peti, osmi ciklus kemoterapije, pregledi, i konačno operacija. Obje dojke, nećemo rizikovati, premlada je, sumnjivo je nešto i na drugoj, bolje da ne razmišljamo. Uradiće se rekonstrukcija, silikoni. Zračenje. Odlično. Dobro je. Najgore je prošlo. Hormonska terapija ide, sve je podnošljivije. Evo pronašla je i posao, konačno malo relaksacije.

Zaboravljam na nju. Sve ide dobro.

Jedan dan, traži me panično jedna žena po hodniku, kaže, mora do mene. Poznata mi je. Prebirem po sjećanju... Tetka! Nije dobro-kaže. Plače. Pojavile su se metastaze na kostima, mora nositi ortopedski korzet, boli je strašno. Da li se ovo moglo spriječiti? Jeste li mogli još nešto uraditi? - pita. Zašto se ovo moralo desiti? A taman je našla posao, taman se malo smirila. Oh, Bože! Ovog sam se dana pribojavala od onog trenutka kad sam je prvi put ugledala. Jesam li sve dobro odradila, jesam li mogla bolje?

U redu. Nema nazad. Samo naprijed. Idemo sa zračenjem, mijenjamo terapiju. Samo su na kostima promjene, to je manje zlo. Borićemo se, može uvijek biti gore. Imaju najnoviji lijekovi, postoji lista čekanja, ali valjda tih njenih 27 godina znači nešto?! Molim, molim, molimo svi, stalno i iznova.

I konačno je dobila sve što smo zamislili. Hvala Bogu. Sad možemo samo da se molimo da će biti dobro.

Nakon nekog vremena dolazi na pregled. I dalje lijepa, elokventna, odvažna. Sada sa novim sjajem u očima. Našla je posao. Ne boli je ništa. Smije se. Sazrila je preko noći. Prešao je tornado preko nje u dvije godine.

Skupa smo i dalje u toj borbi. Sa mnom si od danas do daljnjeg. Biće uspona i padova, ali svaki Tvoj osmijeh biće i moj. Svaki Tvoj uspjeh biće i moj. Svaki Tvoj pad će me samo privremeno obeshrabriti. Moramo se boriti jer drugo nije opcija.

M-BA-00000071

Roche d.o.o. - Roche Ltd, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina