Ilustraciju za blog napravila: Nataša Konjević

 

Promjena života koju donosi bolest

Za blog piše: doc. dr. Marizela Šabanović, nutricionistica

 

Hodamo nesvjesni kroz život. Imamo listu moranja, trebanja i očekivanja. Rijetko kada se pitamo šta su naše želje i snovi. Svaki dan postane isti, od jutra do mraka obavljanje života... Nakupimo usput prašine na duši, bola, tuge i svega onoga što čeka bolja vremena. A vrijeme je jedno. Postoji samo sadašnjost. Mi smo ti koji prebiremo po prošlosti, preživljavamo stare događaje iznova i strahujemo od budućnosti. Strahujemo od stvari koje se možda nikada neće desiti.

Bolest rijetko dolazi iznenada. Obično se privuče i uvuče pod kožu godinama prije nego što je spazimo. Postane naš podstanar, nagriza naše tijelo ali i dušu. Zato uvijek pitam osobe sa kojima radim šta se desilo i kako se osjećala u momentu postavljanja dijagnoze. Svaka priča je posebna i ni jedna nije ista iako liče jedna na drugu. Svaka priča ima nešto zajedničko, vraća osobu samoj sebi. Probudi je iz svakodnevice i onog „moranja“ koje čini naše dane. Odjednom shvatimo da to „moranje“ nije bitno, niti hitno i da će Svijet postojati i bez nas. U toj tišini vlastitog straha za život dolazi spoznaja da sami moramo uraditi nešto za sebe. Da bi se nešto promijenilo, trebamo nešto mijenjati. Trebamo prestati biti promatrači svog života i postati aktivni učesnici. Neki mi znaju reći da je bolest najbolje što im se desilo kako bi se vratili sebi i upoznali taj lik koji gledaju u ogledalu svaki dan.

 

Ono što prvo mijenjamo je hrana. Odjednom imamo vremena za kuhanje, nabavku namirnica. Čitamo savjete, slušamo ljude koji znaju više o tome. Trudimo se da primijenimo svaki dan ono što nam preporučuju. Jedemo više povrća, voća, ribe. Pazimo odakle nam dolazi meso. Otkrivamo nove začine. Trudimo se da pijemo više vode. Zanima nas šta piše na deklaracijama hrane koju smo godinama jeli. Učimo nove načine pripreme hrane. Izbacujemo prženje i pohovanje. Pripremamo hranu kuhanjem, na pari, sa puno ljubavi. Radujemo se poboljšanju koje vidimo, jer imamo osjećaj da smo doprinijeli svom zdravlju. Volim da radim sa ljudima koji mijenjaju svoje prehrambene navike. Od svakog i ja nešto naučim. Budemo tim koji zajedno traži najbolje rješenje. Prolazimo uspone i padove. Čekamo nove pretrage, radujemo se pomacima.

 

Naše zdravlje ne zavisi samo od hrane koju jedemo. Zdravlje čini i naše kretanje, san, odmor, smijanje. Sve ono što volimo da radimo, a govorimo sebi da nemamo vremena. Čekamo neka lakša vremena da krenemo sa planinarenjem. Skraćujemo san da bismo stigli svo ono „moranje“ koje i te kako može bez nas. Ne dajemo sebi odmor, jer se lista stvari koje trebamo uraditi gomila. I tako prolaze dani u našem neznanju. Tješimo sebe da ćemo stići sve u penziji... I onda se desi bolest. Nekad je dijagnoza tako velika da možda nećemo dočekati penziju... Baš tada se okrećemo sebi. Zaustavimo se i pogledamo šta zaista moramo, šta želimo, a šta trebamo uraditi za sebe. Bolest je često motivacija i pokretač za promjene.

 

Naše tijelo je i dom naše duše. Duša čeka da joj posvetimo pažnju i da joj se obratimo lijepim riječima, mirom, šetnjom, smijehom. Čeka da joj pružimo ljubav i pažnju. Duša pomaže da naše tijelo zacijeli i da se oporavimo. Njegovanje duše je put koji pomaže ozdravljenju tijela. Ma koliko da se udaljimo od svoje duše, ona nas uvijek čeka i raduje se povratku. Mnogo ljudi sa kojima radim, nakon teških dijagnoza, za sebe kažu da nisu više isti ljudi. Više se raduju sitnicama, više cijene život. Više vole. Obično svijet gledaju sa vedrije strane i nastoje živjeti u trenutku, u sadašnjosti. Jer to je jedino što imamo - sadašnjost.

 

I zato je moj moto - mijenjaj svoje navike iz ljubavi prema sebi, a ne iz straha od bolesti. Strah je dobar pokretač, ali ljubav je moćna. Ljubav zacijeli, oporavi, prigrli, utješi... Ljubav prema sebi i svom biću donosi ljubav prema svima oko sebe. Ne treba je miješati sa narcisoidnošću, jer prava ljubav je jednostavna i širi se kada je dijelimo. Osobe koje vole sebe i druge imaju sjaj u očima. Sa njima je lijepo i njihova dobrota se osjeti. Zato nemojmo da nas strah pokreće. Budimo brži od straha. Osjetimo ljubav i pustimo da nas vodi prema našem biću, duhovnom i tjelesnom. Pustimo da nas ljubav mijenja fizički i psihički. Tako ćemo mijenjajući sebe promijeniti svijet