Ilustraciju za blog napravila: Irma Garibović

 

Kako sam zbog dijabetesa izgubila vid

Za blog piše: Danijela Gajić

 

Od rođenja do sedme godine, mala bucka. Uvijek nasmijana, vedra i puna nade i odjednom mršam, naglo. Reklo bi se bez razloga. Iscrpljena, umorna i sa sve manje osmijeha. Ja se više i ne sjećam. Tatin brat od tetke je došao do nas i kada me vidio odmah je znao šta je u pitanju. Vjerovatno zadah – acidoza da mu je rekla sve. Danijela ima dijabetes. I sada pogled svoje pokojne majke dok je pratila svaki moj pokret vidim kod većine majki u DiabetNo1. Pogled s suzom u uglu oka. I stalni strah moje majke za bubrege i moje oči.

Žene koje su od mene u velikoj mjeri napravile ovo što jesam

Imala sam tu sreću da sam bila đak učiteljice Dese Vranješ a kasnije razrednica Dijane Bogdanović. Žene koje se nisu bojale uhvatiti u koštac s mojom borbom. Zajedno su s ostalom djecom vodile i mene na sve ekskurzije, izlete, događaje. Naravno tada za jedno davanje inzulina nosili smo dvije bočice, špricu i dvije igle. Kontrolu smo vršili preko urina. Na unos hrane se itekako pazilo, a o mobilnim telefonima nije bilo ni riječi. Roditelji su me prepuštali njima s punim povjerenjem i sa morem briga. Kao dijete sam često boravila u bolnici. Ostajalo se u prosjeku po 21 dan, a one su birale ko mi donosi sveske u bolnicu. Jednog takvog ljeta moja Daca mi je donijela i buket gladiola. Bile su boja breksve. I danas ih vidim.

Zato se ja nisam nikada smatrala drugačijom. Zato mi nikada nije bio problem da izmjerim šećer ili dam sebi inzulin bilo kada i bilo gdje. Zato sam često znala reći svojim prijateljima: „Ja imam laboratorijski dokaz da sam slađa od drugih“.

A moja doktorica Ludmila Bajrić je imala duše za odred žena. Na šaljiv način pun ljubavi prepoznala bi svaki strah i objasnila majčinom uplakanom oku.

Gospodska bolest

Često kažu za dijabetes da je gospodska bolest, jer se nekad pojavljivala najviše kod bogatih ljudi. Mi smo se bockali dnevno pet puta za davanje inzulina i jedno desetak puta za mjerenje šećera. Velika gospoda.

Zaista sada je život mnogo lakši. Radimo na baterije – koristimo inzulinske pumpe. Mijenjamo katetere na dva-tri dana.  Kada imamo sredstava kupimo si kontinuirani mjerač pa se i ne bockamo. Obično se držimo bockanja od desetak puta dnevno, ako je sve uredu. Imamo obećanje da će djeca u 2023. godini dobijati preko fonda kontinuirane mjerače. A mi velika djeca nastavljamo sa bockanjem u naše otupjele prstiće.

Gospoda postajemo i s godinama življenja uz dijabetes jer ne osjećamo na tabanima toplo-hladno. Zamalo nisam napala čovjeka da ne radi podno grijanje.

Sve je to gospodska bolest po malo, ali kada gospodski ostaneš bez vida, tu ti tek treba snage da preguraš.

Trenuci najveće sreće i straha

U trideset drugoj godini ostvarila sam se kao majka. Moj mali Božiji dar mi je bio na grudima. Zaista najveći trenuci sreće su bili dok mi je ona kraj mene. Moja vila, moja čarobnica. U tom periodu imala sam česte hipoglikemije. Sa nepunih Olginih pet mjeseci meni je pukao kapilar u oku. Trenuci straha, bola. Hoću li vidjeti kako raste i strah za novo sutra. Agonija je trajala mjesecima, od ljekara do ljekara, čekala sam profesora iz Beograda da dođe. Nisam ga ni dočekala.

Poljuljane vjere u ljudskost odlazim kod profesora Misite u Beograd. Brzo se dogovaramo o terminu vitrektomije i mirno se prepuštam u ruke ovom velikom čovjeku.

Zakasnili smo

Rekao mi je: „ Zakasnili smo“. Vidno umoran i tužan.

Tad sam odlučila da sam zahvalnana svemu što sam do tada vidjela. Lijepo i ružno i trenucima tuge i sreće.

Ja sam tada tješila profesora a on dugo godina čuvao moje drugo oko.

Nismo mi moj dobri profesore nigdje zakasnili, ljudska sujeta je samo bila jača.

Pokušajte da zatvorite jedno oko i nastavite tako dan dalje.

U prvom periodu sam često padala. Nisam mogla da odredim visinu stepenika, veličinu rupe ni udaljenost ljudi s moje lijeve strane. Zapnem za čovjeka, izvinem se i pružim najbolji mogući osmjeh, mada po nekada to nije bilo dovoljno.

Sumrak i noć su bili najgori. I sada su. Ne volim da se krećem noću. Moj najbolji pratilac od tada je baterija na telefonu.

Olga, ma kako bila mala, znala je da mami mora dati rukicu kada idemo uz ili niz stepenice i kada kreće mrak. Kada je uzak prolaz i kada je neravno.

Prošlo je deset godina od gubitka vida na jedno oko. Nauči se čovjek na sve i gura dalje. Prošlo je mnogo divnih trenutaka koje je vrijedilo vidjeti i doživjeti.

Bit će još lijepih godina i sretnih trenutaka, mora biti i ružnih da se prizemnimo. Što bi rekla moja sestra: „Plećan si ti i možeš to izdržati“. I mogu. Olga je moja snaga..

M-BA-00000738