Slučajnost je Božiji potpis kad on želi ostati anoniman

Ilustraciju za blog napravila: Sunita Fišić
Za blog piše: Andrijana Maslać

Moja priča započinje mojom trećom trudnoćom i rođenjem moga trećega djeteta. Našega maloga mezimca kojega smo svi puni radosti iščekivali. Moji mali, sada već veliki klinci, nekoliko godina, u našim obiteljskim razgovorima, spominjali su maloga brata kao svoju neostvarenu želju. Prvo mi ideja uopće nije bila realna i slušala sam ih onako usput. A oni su, ne previše često, ali dovoljno često, to napominjali. Godine su prolazile, a meni se ideja počela sviđati. Suprugu i više nego meni. Imala sam već više od četrdeset godina i smatrala da je strah koji smo osjećali potpuno opravdan. Želja i strah stalno su se sukobili u mojoj glavi.

Kada bih u samoći razgovarala s Bogom, to je bila jedna od tema naših razgovora. Imala sam 43 godine kad sam saznala da sam trudna. Bila je to jako željena ali neplanirana trudnoća. Zaista u ovom slučaju zakazala je sva teorija i logika. Ali ja sam bila trudna. I presretna. Svi smo bili presretni. Poslali su me na mnoštvo pretraga, što zbog godina, što zbog problema koji su pratili prve dvije trudnoće. Iz pretrage u pretragu, iz kontrole u kontrolu, bili smo sve sretniji. Bilo je sve u redu a mi svakim danom sve bliži proširenju naše obitelji. Nakon par mjeseci potvrdili su nam i da djeci dolazi brat. Trudnoća je bila besprijekorna a ja nikada lakše trudna. Djeca su se jako veselila i spremala za brata. Sve je bilo pomno isplanirano i pripremljeno za njegov dolazak. I stigao je, par dana prije termina, dan poslije sekinog devetog rođendana. Prirodnim putem, porod je trajao manje od dva sata i rodio se veliki dječak, živ i zdrav. Ja sam se osjećala odlično, s bebom je bilo sve u redu, odmah smo uspostavili dojenje, i trebali smo već sutra otići kući.

Govorili su mi u rodilištu, to je treće dijete, to su godine, pogledaj i ostale žene imaju veliki trbuh, ne opterećuj se. Ipak, zamolila sam liječnicu da naprave ultrazvuk na otpustu, što je ona bez razmišljanja i predložila liječnici koja nas je trebala otpustiti. Nije bila zabrinuta, to je trebao biti ultrazvuk nakon kojega će me mirnu poslati kući. Na žalost, nije bio. Bio je to ultrazvuk koji je pokrenuo cijelu priču. U mom trbuhu bila je velika količina slobodne tekućine, vidjela se velika cista na jajniku i liječnik je predložio punkciju. Na spomen punkcije i slanja nalaza na patologiju već mi se ledila krv u žilama, što mi sada, nakon svega, izgleda kao trivijalna stvar. Nismo otišli kući, ostali smo da ujutro naprave punkciju. Prije punkcije me pogledao cijeli konzilij, i jedan od liječnika predložio je laparoskopsku operaciju koja se činila bolja opcija za sigurnije uzimanje uzorka. Usput bi me riješili ciste koja je, iako izgleda benigno, velika, i treba je odstraniti. I tako sam ja, dva dana nakon poroda, završila na operaciji, koja mi je okrenula život u potpuno drugom smjeru.

Ja ne znam kako, ali ja sam bila potpuno mirna. Nekako, kao da sam očekivala tu vijest. A kako netko tko je redovito išao na preglede cijeli život i tko je došao roditi, to može očekivati?! Došao je suprug, rekla sam mu da sjedne. Rekla je i njemu isto. Isto je bio miran, stisnuo me za ruku i nasmijao mi se, ja sam još bila u polusnu, ali sam iz njegovog osmijeha čitala, ma možemo mi to, ništa nije slučajno.

Iako farmaceut, koji u struci radi 20 godina, koji je jedan dio svog radnog vijeka radio upravo na citostaticima, o ovom što mi sada liječnik priča, znam jako malo, tek pojmovno. Dijagnostika i liječenje malignih oboljenja u posljednjih nekoliko godina otišli su prilično daleko. I tako uz tračak nade koju otvara mladi liječnik nastavljamo dalje sa pretragama, ostajem u bolnici 21 umjesto 2 dana. U međuvremenu moja beba odlazi od mene, prvo na pedijatriju, a budući da je s njim bilo sve u redu, odlazi kući. Radosni, a s druge strane jako tužni, svi. Bura emocija, pomiješanih. Ali držimo se uspravno. Svi, zbog svih. Nalazi se završavaju, za deset dana dobivam kompletnu dijagnozu, moja cista nije bila benigna i napravila je priličan kaos, bolest je uznapredovala u kratkom roku, i liječenje treba što prije započeti. Stvar koja začuđuje i koja opet ide u prilog naslovu ove priče, je tekućina tzv. ascites, koji mi je trebao biti punktiran. Nalaz ascitesa bio je, upalni proces. Obično, pojasnio mi je liječnik, ne bude tako, ali kod mene je bilo. Dakle, da ono jutro nije urađena operacija nego planirana punkcija, možda bih još dugo tragala za dijagnozom. Moje stanje je loše, dobivam nepoznatu infekciju, nalazi su loši, iscrpljena sam fizički i emocionalno i terapija se odgađa.

Dok sam ležala u bolnici na moj put došli su nevjerojatni ljudi, ljudi koji su me čuvali, ljudi koji su mi otvarali neke nove oči, ljudi koji su mi svojim pričama ulijevali nadu, davali ljubav. Dolazili su sami, nepozvani, „slučajno“. Svakim danom sve sam više vjerovala da ovo nije poziv u smrt nego poziv u novi život. Borba iz koje ćemo izaći jači. Kroz život sam, uz svoju ogromnu obitelj, stekla i mnoštvo prijatelja, i svi su sada u rekordnom roku bili tu. Neki su pomagali oko djece, neki riječima, neki molitvom, neki zdravom hranom, oni koji imaju veze sa strukom su brinuli da moje liječenje krene u pravom smjeru, imali su u pravom trenutku prave informacije. A ja sam osjetila more ljubavi oko sebe, koje mi je davalo dodatnu snagu.

I tako u trenutcima donošenja odluke o mom daljnjem liječenju, dok moji nalazi i dalje nisu idealni za početak onkološkog liječenja, u Mostar, nakon dužeg perioda, „slučajno“, na moj put dolazi uvaženi profesor, koji svojim znanjem i iskustvom odlučuje o početku moga liječenja. Sutra! Izgovara rečenice, „…nemamo vremena…  “, „…morate biti hrabri…“, i onu koja je meni najviše značila „idemo raditi na tome da ova žena može odgojiti svoju djecu“. Sutra sam primila prvu terapiju i otišla kući. Uzorak je po planu poslan na gensku analizu, koja je u mom liječenju odigrala veliku ulogu, koja je potvrdila ono o čemu su liječnici pričali i možda se može reći, čemu smo se i nadali. Bila sam kandidat za pametni lijek. No, morala sam prije toga izdržati i dobro odreagirati na teži dio liječenja, kemoterapijom.

Liječnici su radili svoje, Bog svoje, a ja sam bila dobar suradnik. Primala sam agresivne kemoterapije i cijelo vrijeme bila začuđujuće dobro. Sa minimalnim, gotovo nikakvim, nuspojavama, živjela sam život kao da se ne događa ništa i kao da glumim u paralelnom filmu. Nakon terapija bih malo odmorila, a onda bi išli u šetnje s djecom, na njihove utakmice, natjecanja, priredbe, slavili smo rođendane, imali obiteljske proslave, išli na more, i još puno toga. Moji leukociti bili su svima tema, pa bi se i put planirao prema mojim turama injekcija za leukocite. A ja sam stalno bila dobro. Nije mi falilo elana, energije i volje za životom. Vjera, nada i ljubav, mehanizmi su koji su me pokretali. I koji me pokreću i danas.

Sjećam se momenta, nakon moje druge terapije, na koju me još vozio suprug, kasnije sam išla sama jer ni oko toga nisam htjela praviti veliku stvar, pitao me želiš li negdje otići, bio je sunčan proljetni dan, rekla sam da, na kavu, a nakon toga na posao. Otišla sam na posao i rekla svojim curama, cure moje evo me živa sam, kažu da nisam zdrava, ali riješit ćemo i to. Nakon toga više nikada nismo pričali o mojoj bolesti.

Kada su krenule kontrolne pretrage, odmah su pokazale da terapije djeluju. Nije sve odmah bilo dobro ali u odnosu na ono od čega smo krenuli bio je veliki napredak. Na svakoj sljedećoj kontroli bilo je bolje i pred kraj mojih kemoterapija, moj liječnik mi je potvrdio s velikim oduševljenjem da je došlo do gotovo potpunog povlačenja bolesti. Vi ste fenomenalni, znao mi je reći. Sada je govorio i puno više. Zaslugu za uspjeh u liječenju nikada nije pripisivao sebi. Moj liječnik, jako pametan, prije svega dobar čovjek, oprezan u svojim prognozama, sada je djelovao puno opuštenije. Osjećala sam da smo svi odahnuli.

To i želim. Ako sam izabrana, želim biti nada. Ne želim biti dio statistike. Sada sam dobro. Moja terapija još traje, ali ona je sada ciljana, zahvaljujući pravovremenoj i sveobuhvatnoj genskoj analizi. Nema nuspojava i omogućuje normalan, kvalitetan život. Radim, radujem se svakom danu sa svojom obitelji, pjevam u zboru i klapi, vozim bicikl, šetam, družim se s dragim ljudima. Zapravo, radim sve što sam radila i prije, samo sa nekim novim pogledom. I vjerujem, vjerujem u Božji potpis iza svake priče.

Želim biti pomoć i poticaj ljudima koji se nađu u naizgled bezizlaznoj situaciji. Predaja je zagarantiran gubitak, a borba je uvijek šansa za pobjedu. Velika vjera jača nadu, a ljubav sve pokreće.

Andrijana Maslać, magistra farmacije iz Mostara. Nakon završetka studija farmacije u Zagrebu, vraća se u voljenu Hercegovinu, gdje radi u struci i zasniva obitelj. U međuvremenu završava poslijediplomski studij Poslovni marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a nakon pokretanja privatnog posla upisuje i specijalizaciju Dermatofarmacija i kozmetologija. Jako voli svoje zanimanje i posao, no ipak, najdraža joj je životna uloga supruge i majke.

M-BA-00000497