lIustraciju za blog napravilia: Naida Čelik
Za blog piše: Maja Memić, predsjednica udruženja „Novi Pogled“ Mostar
U mojoj porodici niko nije imao rak dojke. Ja prva, a nemam ni navršenih četrdeset godina života. Mislila sam da se meni nikad ne može desiti rak, i da se te loše stvari s dojkama dešavaju ženama samo poslije pedesete godine!
Kvržica na dojci ne bira godine kad će se pojaviti. Kvržica na dojci te ne pita koliko imaš godina, ali ti zato zna život u sekundi uništiti i preokrenuti ga naglavačke. Iz čista mira dobijam rak dojke.
Od šoka se smrzneš. Obamreš. Plačeš. Od straha ne smiješ zaspati, spustiti glavu na jastuk jer misliš da se više nikad nećeš probuditi. Zatvaraš se u sebe i pitaš se koliko ti je još ostalo života.
To je nešto o čemu se tiho i ispod glasa govori. Od djece i od ljudi kriješ svoju bolest. A mogla sam je kriti jer mi kosa nije opala, urađena je poštedna operacija dojke i sačuvan je moj tjelesni izgled. Riječ rak nisam mogla izgovoriti punih sedam i pol godina. O bolesti nisam željela da govorim.
Samo moji najbliži su znali za moje stanje, djecu sam poštedila saznanja da sam bolesna. Liječenje sam završila. Prolazi sedam i pol godina, ja idem redovito na kontrolne preglede. A znate li da tada nisam ništa u svom životu promijenila!?
I dalje sam uvijek u nekoj žurbi, i dalje se više dajem drugima, a najmanje sebi i to tako traje sve do marta 2006. godine. Ja se dobro osjećam, odlazim na redovni kontrolni pregled i ništa i ne sluti da opet imam rak. Recidiv, opet ista dojka, desna. I opet se pitam kakva je prognoza, hoću li preživjeti, koliko ću još živjeti? Po drugi put, svijet mi se ruši, gubim tlo pod nogama i padam u depresiju.
Drugi put je i teži put. Drugi put je i strah veći. Drugi put su puno jače kemoterapije, radioterapije. Jače nus pojave. Drugi put je liječenje teže. Jer ovaj put, kosa je opala, obrve, trepavice, nokti.
Zamislite, dobila sam besplatnu depilaciju u životu. Recidiv me slomio fizički i puno više psihički.
Ni dan danas ne mogu vratiti u sjećanje prve dane po saznanju recidiva, jer nisam bila svjesna ničega i jer do mene ništa dopiralo nije. Trebam stručnu pomoć psihologa, koju dobijam u udruženju žena oboljelih od raka dojke, za koje nisam ni znala da postoji. Bez psihološke podrške, moj put bi bio puno teži, pun straha i neizvjesnosti.
Rak mi nije uništio duh, već me samo dodatno osnažio. Prestala sam se baviti mišlju: Zašto baš Ja!? Dijagnoza raka dojke po drugi put samo me je potaknula da promijenim neke stvari u životu.
Posložila sam prioritete u životu. Danas konačno volim sebe. Sebe sam stavila na prvo mjesto.
Treba poraditi na sebi. I poslije 14 godina od recidiva, radim na sebi, zato se usudim činiti stvari koje prije nisam.
Gledaj mene! Zamisli, do jučer nisam imala kosu, obrve, trepavice. Imala sam mučnine, strah od nove terapije, a danas mogu plesati, pjevati. Živim! A prošle su 22 godine. Sretna sam! Uživam u životu i ne ostavljam zadovoljstva za sutra.
Više cijenim svaki trenutak, svaki dan. Živim jedan sretan, ispunjen i aktivan život. Odlučila sam živjeti punim plućima. Mičem od sebe sve negativno. Osjećam se prekrasno, a svi kažu da zračim čistu pozitivu.
Volim da putujem, volim da planinarim, pjevam, plešem, uživam u druženjima. Volim zumba fitness, te njegove dobre vibracije koje mi pune baterije. Uživam u mnogim stvarima koje prije nisam primjećivala. Život mi je itekako kvalitetniji od onoga koji sam vodila ranije!
Teško je bilo i nimalo lako. Nitko drugi ti ne može reći što trebaš napraviti i nitko drugi te ne može shvatiti, jer nije u tvojoj koži. Kad život pred tebe stavi zid, ili ćeš ostati stajati pred njim, ili ćeš ga preskočiti.
Ma koliko zid visok bio, nema odustajanja.
Iz ove sam bitke ja izašla kao pobjednica. Preda mnom je život koji treba biti lijep i pozitivan!
❤ Meni je uspjelo. I tebi će! Misli isključivo na sebe!
M-BA-00000058
Roche d.o.o. - Roche Ltd, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina