Neko se od bolesti razboli, neko ozdravi

Ilustraciju za blog napravila: Adisa Vatreš Selimović
Za blog piše: Marina Bošnjak

Jeste li znali da se čovjek rodi dva puta? Za prvi put vjerujem da svi znate. Drugi put je onda kad se raspadne na komade, pa sastavlja djelić po djelić sebe. Sigurno nisam još sastavila sve komadiće, ali je većina tu, možda i čvršća nego prije.

Povraćanja, fobije, bolovi u glavi. Tražila sam izgovore za sve ovo, dok se jednu noć nisam srušila. Tad sam shvatila da izgovora više nema. Sjela sam u taxi i otišla u hitnu.

Bolnica 3. mart 2017. godine, 8 sati ujutro. Na viziti mi govore da danas idem na magnet. Odlično, nakon 9 dana ležanja, s do tad samo 2 urađena pregleda, svakodnevnog primanja nekoliko "voltaren" injekcija, užasnih bolova u glavi i riječi kako mi nije ništa, te da me glava boli od stresa.

Nekoliko dana kasnije otpuštena sam iz bolnice s dijagnozom tumora glioma. Odlučila sam da potražim sekundarno mišljenje u Turskoj. Dok sam čekala odgovor, potajno sam se nadala da će mi reći da mi nije ništa.

U Turskoj sam uradila sve potrebne analize i 28. marta 2017., na mamin rođendan, dijagnosticiran mi je tumor astrocitom, bez mogućnosti operacije, jer se tu nalaze svi centri i ne smije se dirati. Mama plače, a ja ne shvatam zašto, pa dijagnoza je mnogo bolja. Valjda tog momenta nisam znala šta me sve čeka i šta bolest zvana rak sve nosi sa sobom. Trebam ostati u Turskoj 40 dana, slijedi mi 28 radio zračenja i 38 inicijalnih doza hemoterapije. Nakon toga još godina dana hemoterapija (12 ciklusa), nekoliko kontrola i svega onog što ova bolest sa sobom nosi.

Najteže je pomiriti se s činjenicom da si bolestan i pokušati sebi objasniti zašto sve ovo i zašto ja? Prestati govoriti “nije mi ništa”, a realno, svašta mi je. Gledati brata i roditelje oko sebe kako plaču, kako te tjeraju da vučeš nogu za nogom dok se vraćaš s infuzija ili nose uz stepenice.

Svi mi imamo izbor. Možemo leći, zaključati se u sobu, navući paravane i pustiti da život teče bez nas. Ja svoj nisam dala, puno sam uložila da bih tek tako pustila.

Jesam, bolesna sam, ali tu se stvari ne završavaju nego tek počinju. Ovdje život ne staje.

Nastojala sam voditi život kao i prije. Sreća pa radim takvo zanimanje, pa nisam vezana za mjesto. Iz Turske sam radila part-time, a u pauzama od posla išla na radio-zračenja. Svi koji me poznaju znaju da su predavanja moja velika ljubav. Predavala sam na fakultetu i nisam svoje studente mogla prepustiti nekom drugom. Dozvolili su mi da online držim časove i konsultacije.

Danas, skoro 4 godine nakon uspostavljane dijagnoze borba se nastavlja. Ali danas, skoro 4 godine nakon uspostavljane dijagnoze, volim, zaljubljujem se svaki dan u istog čovjeka, udana sam, možda nekad i proširimo porodicu, radim, gradim karijeru, predajem, sad ne više samo studentima, nego i po konferencijama, ostvarujem svoje snove. Tumor je još uvijek tu, istina, puno manji, ali dovoljan da bude podsjetnik na sve ono što sam prošla i da ne zaboravim koliko znam biti jaka.

Kad sam odmah po završetku radio-terapija otišla da posjetim London, moju do tad najveću želju, pitali su me kako, jer sam bolesna. Kad sam dva dana nakon završetka istih tih terapija otišla u kafanu, pitali su me opet kako i rekli da nema smisla, jer sam bolesna. Kad sam pola sata nakon popijene hemoterapije išla vani, ili na posao nadajući se da se negdje usput neću srušiti, opet su me pitali kako. Onako kako bi moja prijateljica rekla, “I gore ima sto do muzike i taj će biti moj”.

 Bolest nije kavez, rak nije neizlječiv, “šta će drugi reći" su najteži lanci. Gledam na sve ovo kao na novu priliku, da izliječim rak ponovo rađajući se, odmarajući se, od svega onog što me gušilo, svega onog što me sputavalo, uvijek smijući se, nikad ne obazirući se šta drugi kažu, već šta u sebi osjećam. Ja kažem da je rak prvo psihička bolest, a neko se od bolesti razboli, nego ozdravi.

Shvatila sam da nije bitno da zadivim druge, već da zadivim sebe. A najbitnije od svega svima nama je da živimo život i nikad se nikom ne objašnjavamo, osim sebi. Da živimo po svim citatima koje pišemo. Da učite na meni, ne na sebi. Da idete na preglede.

“Jer kad postaneš dio statistike o procentu preživljenja shvatit ćeš da je svaki momenat koji si dao za sekiraciju bio potpuno uzalud. I nije kraj kad dođe kraj, kraj je kad se kraju pustite da vas odvede."

Marina Bošnjak rodjena je u Sarajevu, gdje je završila osnovnu i srednju školu, te magistrirala na Elektrotehničkom fakultetu, odsjek za Računarstvo i informatiku. Radi kao Senior Developer u kompaniji Ministry of Programming. Nekoliko godina je radila kao asistent na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. U slobodno vrijeme trenira i putuje.

M-BA-00000093

Roche d.o.o. - Roche Ltd, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

KontaktGlobalnolinkedinfacebooktwitterinstagramyoutubeCovid-19O namaTerapijska područjaPričeKarijeraIzjava o zaštiti privatnostiPravna izjavaPravila o zaštiti podatakaPolitika o korištenju kolačića