Moja priča 

Moje ime je Merima Karamović i rođena sam 22. juna 1994. godine. Živim u Sarajevu, predivnom gradu koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, sa svojom porodicom.

 

Dijagnoza spinalne mišićne atrofije uspostavljena mi je jako rano, odnosno prije treće godine živote, zbog čega često imam običaj reći da sam ja rođena sa ovom dijagnozom i da je ona neodvojivi dio mene. Kao što i jeste. 

 

Mogu slobodno reći da sam se uvijek trudila da to na neki način bude samo sporedni dio mog života koji me ne može spriječiti u ostvarivanju mojih želja i ciljeva, ali i ispunjavanju obaveza, naravno, i koji samo povremeno može biti ograničavajući faktor (prilagođenost infrastrukture i sl.)

Naravno, podršku roditelja i starijih sestara moram posebno izdvojiti, a naročito u ranom djetinjstvu, kada je to bilo najvažnije za razvoj mene kao ličnosti i (bezbolno) prihvatanje tog stanja kao nečega sasvim normalnog i prirodnog. Obzirom da mi je ova dijagnoza uspostavljena veoma rano i da sam odrastala tako, koristeći invalidska kolica, za mene je to oduvijek bio jedan sasvim normalan i običan život, kao i bilo čiji drugi, ali i za ljude u mom okruženju te prijatelje kojih je uvijek bilo puno.

Osnovnu i srednju Ekonomsku školu završila sam redovno, a zatim je počela potraga za najpristupačnijim fakultetom u Sarajevu. Iako je tada situacija, u smislu pristupačnosti, u mom gradu bila mnogo bolja u odnosu na period otprije nekoliko godina, izbor nije bio veliki, a kako bih uskladila svoje želje i interesovanja sa mogućnostima, završila sam studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

 

Također, oduvijek me interesovala tehnologija i način na koji taj svijet funkcioniše. Tokom studiranja, odlučila sam da dio svog vremena posvetim učenju o IT sektoru, a naročito me interesovalo programiranje i baze podataka, te sam završila i jednogodišnji studij u toj oblasti na ITAcademy u Sarajevu. Određeno vrijeme sam se bavila tim, ali su druge poslovne obaveze na neki način pomjerile ta interesovanja u drugi plan.

Kao svoju posebnu i najveću „ljubav“ trenutno izdvojila bih putovanja.

Smatram da su najljepša iskustva upravo ona koja se dese na putovanjima. Obzirom na situaciju, odnosno korištenje invalidskih kolica, putovanja nisu uvijek tako jednostavna, ali daleko od toga da nisu moguća. Istina je da je potrebno uložiti samo malo više truda u istraživanje mogućnosti i pristupačnosti u gradu u koji planiramo putovati, ali taj trud se isplati na najljepši mogući način.

Osim toga, svaku priliku koristim da svoj slobodan dan provedem na nekoj od obližnjih planina ili općenito u prirodi što je za mene poseban odmor, doživljaj i bijeg od brze svakodnevnice u kojoj se svi nalazimo.

 

Na kraju, željela bih reći kako smatram da invaliditet sam po sebi ne treba predstavljati nedostatak niti nešto negativno u životu bilo koga. Itekako nam može otvoriti mnoga vrata na pozitivan način i biti naša prednost.

Jer na kraju naš život i sreća se mjere duhom koji imamo i načinom na koji ga živimo, a ne fizičkim stanjem u kojem se nalazimo!

M-BA-00000494