BLOG: Otkud ja u onkologiji?

Ilustraciju za blog napravio: Nihad Hodžić
Za blog piše: Prof. dr. sci. Semir Bešlija

Prof. dr. Semir Bešlija je rodjen 31.3.1964. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1988. Specijalizirao je internu medicinu na Kliničkom Centru Univerziteta u Sarajevu 1998, a 2014. dobija zvanje subspecijalista internista - medicinski onkolog.

Prof. dr. sci. Semir Bešlija je trenutno uposlen na Klinici za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta. Vođa je Radne grupe za dijagnostiku i liječenje malignih tumora u okviru Strategije za borbu protiv malignih tumora Ministarstva zdravstva FBiH. Ujedno je i voditelj projekta Federalnog Ministarstva zdravstva: “Izrada vodiča za dijagnostiku i liječenje malignih bolesti”.

Kao kliničar - istraživač učestvovao je u izvođenju preko 50 multicentričnih kliničkih studija. Autor je ili koautor preko 100 članaka objavljenih u relevantnim onkološkim časopisima. Također, član je nekoliko profesionalnih Udruženja uključujući American Society of Clinical Oncology (ASCO) i European Society for Medical Oncology (ESMO). Predsjednik je Udruženja onkologa BiH i član Naučnog komiteta Centralno-evropske onkološke grupe (CECOG), te grupe za liječenje karcinoma dojke Evropske organizacije za istraživanje i liječenje karcinoma (EORTC).

Prije nego vam pokušam objasniti otkud ja u onkologiji hoću da kažem da bih nakon 36 godina rada sa onkološkim pacijentima opet ponovio sve. U svakom poslu, pogotovo u medicini, ljubav i zadovoljstvo koje vam posao daje snažno determiniraju vaš odnos prema životu. Ja svoj posao, nakon svog vremena, volim podjednako kao kad sam i počinjao.

Dobar student sarajevskog Medicinskog fakulteta, pretklinički predmeti ocijenjeni 7, 8 ili 9, klinički sve desetke osim dermatologije i psihijatrije, dvije šestice ali pošto mi je žena psihijatar sa iskustvom i u dermatologiji mislim da sam to iskompenzirao.

Prva ljubav je bila ginekologija, ali bila gužva u šesnaestercu za specijalizacije pa mi pokojni prof. Šimić prijateljski savjetuje da ne čekam i da tražim nešto drugo. Sada počinje emotivni dio. Moje odrastanje, pored mojih roditelja, obilježila je i moja tetka koja je oboljela od karcinoma dojke. Liječila se u Ljubljani, nažalost nije uspjela. U to vrijeme, onkologija je bila grana medicine koja je bila podcijenjena i gdje su većinom medicinski djelatnici završavali samo ako su morali, ako nije postojala neka druga opcija. Kao svjedok njezine patnje i utjecaja njezine bolesti na sve nas koji smo je jako voljeli, moja odluka da posvetim svoj život borbi protiv ove bolesti bila je razumljiva.

Slijedi rat, kratki kontakti sa Klinikom (u pauzama ratnih obaveza), Dayton, mir i moj dvogodišnji odlazak u Ljubljanu, Milano i na kraju Houston. Postepeno, uviđam veličinu i ozbiljnost problema, broj i teškoće sa kojima se onkološki pacijenti sreću ali i perspektive i mogućnosti koje se pojavom novih lijekova ostvaruju. Sanjam suvremenu onkološku kliniku u Sarajevu. I brojim dane da se vratim. Dobivam kćerku i moj život polako počinje dobivati pun smisao.

 Sa medicinskog aspekta, onkologija je najpropulzivnija grana medicine, uspjeli smo spustiti naše terapijski intervencije na molekularni i genetski nivo, promjeniti paradigmu gledanja na malignu bolest. Pobjeđujemo u bitkama za koje donedavno nismo imali odgovor (melanom, karcinom pluća…) i broj naših voljenih koje vraćamo u normalan život raste. Broj pozitivnih informacija koje mijenjaju našu kliničku praksu strelovito se povećava i počinjemo imati problem kako to sve isprocesirati i učiniti primjenjivim za dobro naših pacijenata.

Onkologiju, kao i sve poslove na svijetu čine ljudi. Imao sam sreću da otpočetka budem okružen onima kojima je stalo i koji razumiju. Veliki dio mojeg zadovoljstva poslom kojim se bavim čine i moji suradnici. Njihova posvećenost skrbi za naše pacijente inspirira, energija koju iskazuju u skrbi za naše pacijente obavezuje. Upoznao sam mnoge interesantne i pametne ljude i sve vrijeme se trudio da sva njihova saznanja, spoznaje uklopim u našu stvarnost uvijek sa ciljem pomoći pacijentu i razbijanju stigme koja prati ovu vrstu bolesti.

Eto to je moja priča. Na kraju moram ispričati kako je onkologija pomogla meni. Mislim da sam kroz sve ovo vrijeme postao bolji čovjek. Naučio sam važnost odnosa sa pacijentom, veličinu odluka koje donosimo i njihov utjecaj na naše pacijente i njihove voljene. Naučio sam slušati i poštovati odluke svojih pacijenata, shvatio važnost postojanja ljudskog dostojanstva. Naučio važnost spremanja „vlastitog dvorišta“ i usporedbe ne sa drugima, nego sa samim sobom, onim što smo učinili danas u odnosu na ono što smo učinili jučer. I biti beskrajno ponosan, tokom šetnje Ferhadijom sa svojom kćerkom, kada mi nakon što nas puno mojih pacijentica pozdravi i javi se, ona kaže: „Radiš divan posao“. Eto zato uživam biti onkolog.

M-BA-00000800