Ilustraciju za blog napravila: Sunita Fišić
Za blog piše: Sabina Kadrić

Zovem se Sabina Kadrić, rođena sam 1975. godine u Tesliću, malom gradiću u BiH, u šesteročlanoj porodici u kojoj dvoje djece boluje od SMA.

Naime, nespretni koraci, padanja, teža ustajanja dali su sumnju mojim roditeljima da tu nešto nije u redu. Tada, kreću bolnice, ispitivanja sve do konačne dijagnoze i saznanja da se svi moramo pomiriti sa tim i prihvatiti stanje takvo kakvo jeste jer lijek ne postoji.

Imala sam tu sreću da živim u porodici koja je poštovala moje životne odluke bez obzira na moje stanje pa i na moguću opasnost. Nije postojalo ti to ne možes, kako ćeš, ne  smiješ, ne damo ti, strah nas je... Bili su svjesni da sam ja dovoljno svjesna sebe i svoje situacije i da sama mogu donositi osobne odluke. Uvijek sam to naglašavala, kao veliku važnost, kada bi se našla u društvu roditelja djece sa bilo kakvim bolestima. Dozvolite djetetu samostalnost kako bi steklo hrabrost.

Sa 7 godina krenula sam u osnovnu školu, koja se tada nalazila u Kraljevici (dom i škola za djecu sa invaliditetom), mjestu blizu Rijeke (HR). To je ujedno značilo i odvajanje od moje porodice i početak nekog novog puta na kojem sam bila „sama“. Mala crna djevojčica, sa krupnim crnim očima, bila je omiljena i voljena od svih ali je isto tako sazrela mnogo brže nego li njeni vršnjaci koji su živjeli sa svojim porodicama. Tu sam naučila šta znači pobjeda i poraz takmičeći se u igranju šaha. Šahom se trenira um, šahom se smiruje duh. Zar to nije najvrijednije što nam treba kroz život?!

U Kraljevici sam zavoljela more i ta veza između nas dvoje traje i dan danas. Svakim našim susretom udahnem dovoljnu dozu života do našeg sljedećeg sastanka. Tu sam završila 6 razreda osnovne škole. Srednju ekonomsku školu (+7 i 8 razred ) završila sam u Zagrebu, također u domu za djecu  sa invaliditetom, gdje sam bila prilično uspješna u muzičkoj grupi kao vokalni solista. Bila sam neko ko je imao tu čast upoznati i velika imena hrvatske muzičke scene u to vrijeme, od Parnog valjka, Josipe Lisac, grupe Latino i mnogih drugih. To je bilo vrijeme prvih ljubavi, putovanja, druženja, raznih nastupanja, tv emisija ali prije svega sazrijevanja, tj. osposobljavanje nas mladih za daljnji život. To jeste bilo vrijeme rata ali nekom, rekla bih Božijom voljom, bili smo pošteđeni tih trauma.

Kasnije, u Zagreb dolazi i moja sestra koja tu završava krojačku školu sa kojom kasnije ostvaruje uspješnu karijeru radeći za poznatu BiH dizajnericu Eminu Husendžinović koja je u njoj prepoznala talenat i dala joj priliku da uroni u taj svijet mode. Ono što je interesantno iz tog vremena je da smo mi prvi u HR (ako ne i šire) osnovali plesnu skupinu djevojaka koje su plesale u kolicima i time zadobile veliko interesovanje širom Hrvatske.

Nakon završetka srednje škole, vođena putem sudbine, dolazim u Sarajevo gdje i dan danas živim. Moja sestra se udaje i ostaje u Zagrebu. I, opet novi početak, novi život, novi prijatelji, novo prilagođavanje, a za nas, osobe sa invaliditetom, sve što je novo je isto kao da svaki puta učite ponovo hodati. I, uspjela sam, baš kao i svaki puta do sada. Danas „stojim“ čvrsto na svojim nogama. Imam sopstveni caffe bar koji vodim. Hobi su mi fotografija i poezija i moj je život, ispričan puzlama, dobio uramljenu sliku.

Stoga, poenta je u ljepoti življenja i prihvatanju sebe. Integrirati se u društvo, nikada na sebe ne gledati kao na nešto drugačije, izboriti se za svoj glas i snagom uma naći svoje mjesto u društvu. Biti primjer čiste hrabrosti.

Stoga, idemo pokazati svima kako se kroz život gazi kotačima a da se pri tom ne gubi volja :)  

M-BA-00000484

Roche d.o.o. - Roche Ltd, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina