Ilustraciju za blog napravila: Milica Čvokić

 

Dijagnoza- smrtna presuda ili nova prilika?

Za blog piše: dr Nikolina Mirčeta

 

„Tata se više neće vratiti.“  

Zamislite majku koja mora da saopšti jednu ovakvu rečenicu osmogodišnjem djetetu.

Složićete se sa mnom da ne postoji jednostavan način da se to izvede. Nijedan priručnik, niti knjige za samopomoć ne nude adekvatan savjet kako se nositi sa takvim i sličnim situacijama. Prije nešto više od dvije decenije, rečenicu s početka teksta izgovorila je moja majka. U tom trenutku, cijeli svijet se zaustavio da bi se potom okrenuo naopačke.

Iako nesvjesna toga, bio je to moj prvi susret sa jednom opakom bolešću – melanomom. Nesumnjivo je da je smrt apstraktna stvar za djecu tog uzrasta, međutim neke slike i riječi ostanu urezane zauvijek i podsvjesno nas oblikuju u osobe kakve smo danas.

 

Životni poziv

Godinama kasnije, nakon završenog Medicinskog fakulteta, započinjem svoj put zaposlena kao doktor na Klinici za onkologiju. Meni bliski ljudi nisu mogli da sakriju zabrinutost zbog te činjenice. Moram priznati da sam i sama u početku osjećala strah od suočavanja.

Pitala sam se kakve emocije bi ponovni susret sa uzročnikom porodične tragedije mogao da probudi. Duboko sam uvjerena da nam je svaki izazov predstavljen s razlogom, tako da od svog nisam planirala da odustanem tek tako.

Ubrzo mi postaje jasno da, koliko god se trudili da budemo profesionalci, teško je postaviti granicu i ostaviti emocije po strani. Možda zvuči kao kliše, ali posao doktora je sve samo ne običan. Pod tim podrazumijevam da nakon satnice od 8, 12 ili više sati ne možete jednostavno da se vratite kući uobičajenim navikama a da i dalje ne mislite o svim tim ljudima i sudbinama sa kojima se susrećete tokom dana.

Neki vam se pacijenti uvuku pod kožu i postanu predmet misli, čak i kada pređemo kućni prag. Subjektivno ili ne, od svih grana medicine, onkologija zauzima posebno mjesto.

 

Sudbinski susret

Kako to obično biva, nisam dugo morala da čekam odgovor na moja lična previranja. Taj odgovor došao je u vidu pacijenta M.M. Približnih je godina mog oca, u trenutku kada su njemu postavili dijagnozu malignog melanoma. Uslijedila je intenzivna navala emocija - strah, zabrinutost.. Ali ponajviše želja da ovaj put ishod bude drugačiji.

Pružena mi je prilika da na samom početku karijere, kao specijalizant, mogu da sudjelujem u njegovom liječenju. Od starta bolest je proširena, što samu situaciju dodatno komplikuje. Budućnost mladog čovjeka ispred nas i više nego neizvjesna.

 

Neminovno, ovakva spoznaja bi u periodu s početka ovog teksta, značila samo jedno – mirenje sa sudbinom i relativno brz kraj. Međutim ovaj put imamo nadu. Na našu, kao i na sreću našeg pacijenta, u liječenju metastatskog melanoma došlo je do revolucionarnih saznanja i pomaka. Preporučena je terapija i ubrzo po postavljanju dijagnoze, započeli smo sa primjenom iste. Moram napomenuti da u momentu kada je liječenje započelo, lijekovi nisu bili na pozitivnoj listi Fonda zdravstvenog osiguranja. Pacijent je zahvaljujući pomoći dobronamjernih ljudi, uspio da nabavi lijek za prvih par kura ličnim sredstvima. Svaki kontrolni pregled je bio povod za strepnju, kako za njega tako i za nas.

Vrijeme je pokazalo da se bolest povlači i došlo je gotovo do kompletne regresije. Zaostala je samo jedna tumorska promjena, koju je bilo moguće operativno odstraniti. Četiri godine su prošle, bolesti nema ni traga, kao ni sreći kraja. Da li je tako nešto moguće?

 

„Prevencija je pola zdravlja“

Poznata rečenica koju često viđamo i čujemo. Činjenica je da se naša saznanja o kontroli i liječenju ovog opakog neprijatelja mijenjaju gotovo iz dana u dan. Živimo u takvom vremenu, kada ovakav ishod više nije samo sporadična stvar niti čudo.

Ljudi kojima je postavljena dijagnoza pod šifrom C43, više nisu „osuđenici“. Pružena im je šansa, njima i njihovim porodicama.

Ipak, ne može se dovoljno naglasiti koji je značaj prevencije. Neophodno je edukovati ljude, počevši već od dječijeg uzrasta, o štetnosti sunčevog zračenja. Bez obzira na napredak i iskorake u terapiji, zapravo najviše možemo sami sebi da pomognemo.

U pitanju je mukotrpan i dugotrajan proces, o čemu se treba govoriti gotovo svakodnevno a ne samo u majskim danima kada se na globalnom nivou obilježava borba protiv melanoma.

Na kraju, kao neko ko je vidio obje strane medalje, mogu da kažem da budućnost u kojoj bi morbiditet i mortalitet bio gotovo 0% nije nešto nedostižno niti stvar mašte, nego sasvim izvjesna stvar.

M-BA-00000352