Ilustraciju za blog napravila: Nađa Čengić
Za blog piše: Mr.sci.med. Borko Rajič
Trenutak kliničke odluke, ordiniranja terapije u kliničkim uvjetima, uvijek mi je kao studentu imao neku dozu mistike. Ime lijeka na listi, brzi nečitak rukopis, deklamiranje što se uključilo i poslušno klimanje sestre prije pripreme terapije, podsjećalo me pomalo na one šamanske rituale. I nakon toga odlazak glavnog glumca bez bisa prije završnog čina... Ta mantra napiši i zbriši dodatno je dodavala čar i mistiku.
Kada sam konačno došao na Kliniku i počeo samostalno raditi i ja sam preuzeo tu mantru brzog i nečitkog pisanja terapije i odlaska. Tek sa par godina odmaka, počeo sam razmišljati što utiče na moje odluke. Jasno, moderna medicina ne ostavlja puno mjesta romantici i devijacijama od postupnika. Danas se jako često čuje izreka kako je svaki pacijent specifičan i kako terapija mora biti krojena prema pacijentu, s druge strane gotovo sva terapija koju napišem izgleda isto, i iskreno u praksi se svedemo na par desetaka predefiniranih terapija koje se ponavljaju, par mantri koje govorimo, par promrmljalih uputa...
Moderna medicina počiva na poopćavanju, na brojanju, na statistici, i u takvom svijetu bol malog čovjeka možda nema veliku važnost. Možda se naše nečitko ispisivanje terapije i nestajanje može objasniti činjenicom da u mladosti bježimo da skrijemo nesigurnost u vlastiti klinički sud, a kasnije bježimo, jer nam se čini da su nam se sve terapije svele na ponavljanje istih stvari na isti način. U jednom trenutku činilo mi se kako je moj posao zapravo neprekinuti niz istih odluka za iste stvari, koje govorimo pacijentima koji brzo isčezavaju iz pamćenja.
Slučajno se dogodilo da su me dva mala dječaka vratila u onu čudesnu stranu medicine, gdje uz mozak postoji i srce, gdje ima mašte i gdje čarolija i mističnost nije suvišna. Dogodilo se da sam se u kratkom vremenu našao nekoliko puta kada su sestre mojim pacijentima s hemofilijom davale terapiju. U početku su mi plač, batrganje i nemir pacijenata, bili naporni. Onda odjednom počeo sam promatrati: spretne ruke sestre, male tajne kako pridobiti pacijenta, stisak roditeljeve ruke, i oči koje isijavaju nadu. Ti detalji su me toliko privukli da sam se sve češće nalazio u takvim situacijama, da sam čak i čekao da se dogode i namjerno im nazočio i kada nisam bio potreban.
I što sam saznao? U modernoj medicini uvijek terapiju kreiramo prema ishodu, no pojam ishoda može jako varirati. To može biti preživljenje, može biti izlječenje, ali za pacijente sa kroničnim bolestima ishod mora biti što normalniji život. I tako sam počeo razmišljati koji je pravi ishod za moje pacijente, ako mislim o nula krvarenja, svakako ću im profilaksu kreirati na 3x tjedno, ali ako zbog toga moraju doći u bolnicu i doživljavati neugodnosti onda će to biti rjeđe. ABR u hemofiliji označava broj godišnjih krvarenja, i većina pacijenta na profilaksi ima zadovoljavajući ABR, ako to uzmemo za ishod onda imamo izrazito dobro liječenje. Ali ako je ishod mogućnost normalne igre u parku na prekrasan proljetni dan, trka umjesto stajanja sa strane, ukočeni zbog stalnih roditeljskih brižnih povika upozorenja, tada je jasno da ABR ne može biti jedino što kreira terapiju. Mogućnost igre, trčanja u parku, treninga, to je ono što mora biti smjernica terapije. A onda s druge strane sjetim se i pikanja, puknutih vena i plača, i Tamara, Lidija, Mia ja ću sada malo plakati i to ponovno promijeni jednadžbu.
Kada sam se zadržao sa svojim pacijentima dok primaju terapiju, upustili smo se u iskrenu priču, neposrednu, ljudsku, onu priču koju ljudi često podjele sa sestrama, jer su češće tu, jer se upoznaju, jer postanu rod. Ta priča rodila je nove poglede na probleme mojih pacijenata i natjerala me da shvatim da moj doživljaj ishoda terapije i njihov nije bio isti.
Shvatio sam da kada u potpunosti shvatiš pacijentov problem terapija ne mora biti samo faktor koagulacije, antibiotik ili lijek, terapija postaje razgovor, pogled, igračkica dinosaurusa, stari hot weels autić, a odlazak na terapiju često i postane terapija i za pacijenta i za roditelja i prije no lijek dospije u krvotok. U današnjem ubrzanom svijetu sve je manje prilika da terapija ne bude samo napiši i zbriši, nego da liječenje ima i onu svoju holističku notu koju vuče od početaka medicine. Možda za ovaj pristup nema mjesta u modernoj užurbanoj medicini, a možda samo trebamo promjeniti perspektivu...
Mr.sci.med. Borko Rajič - pedijatar, subspecijalista dječije hematologije i onkologije na Klinici za dječije bolesti SKB Mostar. Mr.sci. med. Rajič je i Viši asistent na Katedrama za patofiziologiju i pedijatriju Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
M-BA-00000192
Roche d.o.o. - Roche Ltd, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina