Prevencija je drug

Ilustraciju za blog napravila: Nataša Konjević
Za blog piše: dr. Hana Štimljanin

Čini li Vam se da je to jedna od narodnih poslovica koju apsolutno svi znamo, a koju u principu ne primjenjujemo u svakodnevnom životu?

Pomislite li „Ma neće se to meni desiti“ onda kada čujete riječ karcinom? Većinom sada nesvjesno klimamo glavom dajući odgovor „Da“, zar ne? Nastavit ću sa prigodnom poslovicom koju uglavnom znamo u drugom obliku, ali sada ću se izraziti ovako.

Sjećam se dana kada sam rekla mami da sam se definitivno odlučila za Medicinski fakultet. Prva reakcija je bila: „Hana, sine, jesi li svjesna da nećeš vidjeti ni sunce, ni mjesec?“ Kasnije mi je tokom spremanja ispita bilo i te kako jasno na šta je tačno pri tome mislila. Ispiti jesu teški, velike i još veće knjige, zahtjevni i još zahtjevniji profesori. Međutim, ni u jednom trenutku tokom cijelog studija nismo pripremljeni na ono što nas čeka kasnije.

Nismo pripremljeni na to da ćemo se često naći u slijepoj ulici, nemoćni da pomognemo.

Gledajući listu zakazanih pacijentica za pregled tog toplog ljetnog dana jedno ime mi je odmah privuklo pažnju. Imate li Vi onu jednu medicinsku sestru kojoj bezuvjetno vjerujete da vas neće boljeti kada Vam vadi krv ili daje terapiju?

E to je bila ona kada sam bila dijete. I dan-danas je.

Ulazi u ordinaciju sa izrazom nelagode i stidom koji nije mogla sakriti na licu i kao da traži put za najbrži bijeg iz ordinacije. Prepoznala sam taj „Zemljo, otvori se“ osjećaj, jer vidim ih svakodnevno, zapravo iz nekog razloga to je najčešći izraz lica koji vidim na ulazu u ordinaciju.

Daje mi podatak da je PAPA test radila prije 15 godina, ali i da nije imala nikakve tegobe. Sada na pregled dolazi zbog bolova u donjem dijelu trbuha.

Kroz dalji razgovor saznajem da  je imala saobraćajnu nesreću pri kojoj su u zadnji tren izbjegli direktni sudar sa kamionom koji je preticao u suprotnoj traci. U posljednji tren su zbog brze reakcije supruga izbjegli sigurnu smrt. Slijetanjem sa ceste su zadobili srednje teške povrede, na svu sreću, kako i sama kaže. Nakon pregleda hirurga, interniste, potom i ortopeda i neurologa dolazi mjesec dana nakon nesreće i red na ginekologa, jer bolovi u donjem dijelu trbuha na koje se žali ne prestaju.

Često kažem da se nekada osjećam kao vjesnik loših vijesti, jer saopštenje loših vijesti nam se uvijek ureže duboko u pamćenje i gotovo potisne sjećanja na to kada smo rekli lijepe vijesti.

Pogledam je i kažem: „Nisam vas dugo vidjela, lijepo mi izgledate“, a potom mi se prikazuje slika na ultrazvučnom aparatu.

„Doktorice, šta vidite? Doktorice, je li nešto nije u redu, promijenili ste izraz lica?“

Šta da joj kažem? Kako da joj kažem? Možda nekada izgledamo kao da nam je to sasvim normalna stvar, ali izgovoriti da postoji velika sumnja na karcinom nam je uvijek ogroman teret za izgovoriti.

Uvijek dajem sebi vremena da još jednom pogledam, da još jednom potvrdim sumnju prije nego izgovorim bilo šta. Jer upravo ću izgovoriti nešto što će pacijentici zauvijek promijeniti život.

Daljom dijagnostikom svega par minuta poslije svaka sumnja mi je otklonjena. Sve što sam uspjela reći je: „Idemo hitno u bolnicu, idem i ja s Vama, ne znam i nemam način da ovo drugačije kažem, ali… Nije dobro.“

Saobraćajna nesreća ju je natjerala da uradi pregled ginekologa kada se ustanovio invazivni karcinom grlića materice trećeg stadija. Za razliku od tog sigurno glasnog kamiona, ovo što joj sada prijeti smrću je tihi ubica.

Svi mi imamo tog jednog najboljeg druga ili drugaricu koji nam uvijek kažu iskreno „kako stvari stoje“.  Ponekad je to nešto što trebamo ispraviti ili savjet kako bi trebali dalje, a ponekad nas samo pohvale da sve radimo baš kako treba.

Redovni ginekološki pregledi su upravo to - najbolji drug. Na redovne ginekološke preglede ne trebamo ići samo onda kada nas nešto boli, kada nas nešto muči ili kada čujemo da nam je poznanica upravo saznala da je čekaju mukotrpne terapije i operacije zbog dijagnosticiranog karcinoma.

Prevencija je drug. Drug koji nas rame uz rame vodi kroz zdravlje i brigu o sebi.

Prihvatimo ga i podijelimo ga i sa drugima. Budimo primjer sebi da bi bili primjer drugima.

Hana Štimjanin je diplomirala 2012. godine na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Potom započinje specijalizaciju iz oblasti Ginekologije i akušerstva u Kantonalnoj bolnici Zenica. Zvanje specijaliste ginekologije i akušerstva stiče 2018.godine. Sada je u toku izrade svoje doktorske disertacije na Univerzitetu u Tuzli.

Veliki je zaljubljenik u putovanja, planinarenje, dobro društvo. Iza sebe ima dosta istrčanih trka, od kojih je najdraža polumaraton u Sarajevu. Autor je bloga

M-BA-00000304