Ilustraciju za blog napravila: Nataša Konjević

 

Zdravstveni sistem u BiH

Za blog piše: Nedim Mulazimović

 

Nužno se podsjetiti da „sistem“ podrazumjeva skup međusobno povezanih elemenata koji zajedno dovode do postizanja cilja. Sistem obuhvata ukupnost i kompleksnost elemenata odnosno pojedinačnih dijelova. Zdravstveni sistem predstavlja jedan od najsloženijih sistema u svim državama. Bitno je napomenuti da obuhvata sve aktere, organizacije, institucije i resurse čija je osnovna svrha da unaprijede zdravlje ljudi.

Bosna i Hercegovina je svojim osamostaljenjem, nastavila da organizira finasiranje zdravstvenog sistema po modelu kojeg je nasljedila iz SFRJ, odnosno po Bizmarkovom modelu solidarnosti. Sistem socijalnog osiguranja (Bizmarkov model), najstariji je sistem zdravstvenog osiguranja, a nastao je sa uspostavljanjem prvog zakonodavstva iz područja zdravstva i socijalnog osiguranja u Njemačkoj (Prusiji) 1883. godine. Ovaj model nazvan je po Otu Bizmarku (Otto Bismarck), tadašnjem kancelaru Prusije. Sam model počiva na principu solidarnosti i uzajamnosti, gdje doprinose plaćaju svi, a koristi onaj ko je te godine bolestan. Sam sistem zdravstvene zaštite se finasira iz doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje koje solidarno uplaćuju i zaposlenici i poslodavci.

Poslodavac uplaćuje 1/3 od ukupnih doprinosa a zaposlenik 2/3 od ukupnih doprinosa. Bruto zarada zaposlenih predstavlja osnovicu na koju se obračunavaju sredstva doprinosa. Sredstva se uplaćuju neprofitabilnim fondovima zdravstvenog osiguranja. Fondovi sklapaju ugovore sa davaocima zdravstvenih usluga (zdravstvenim službama – bolnice, domovi zdravlja) čije usluge koriste osiguranici. Najčešće se zdravstvene usluge plaćaju paušalno. Država ima izraženu regulativnu i nadzornu ulogu, dominantno je državno vlasništvo nad zgradama i opremom, a zdravstveni profesionalci su državni službenici. Generalna limitacija modela je obuhvat stanovništva zdravstvenom zaštitom koja se kreće od 60%-90%. Zemlje u kojima se koristi ovaj model su Nemačka, Holandija, Francuska, Austrija, Belgija, Irska, Luksemburg, Slovenija i dr.

 

Velika većina eksperata se slaže da Bismarkov model predstavlja dobar model za izrazito razvijene zemlje, što se da primjetiti i iz popisa zemalja u kojima se koristi. Naime, očit je problem njegova zavisnost od broja zaposlenih osoba, jer se gotovo stoprocentno finasira iz rada. Ovo ujedno predstavlja i najveći izazov za zdravstveni sistem u BiH, jer:

  • Prema zvaničnim podacima iz januara 2020., u BiH je 33% stanovništva zaposleno, nezaposleno je 19% stanovništva (aktivno traže posao), a 48% stanovništva je neaktivno (niti rade niti traže posao);
  • Po strukturi osiguranika obaveznog zdravstvenog osiguranja zaposleni čine 39%, a finansiraju zdravstveni sistem sa 91% (doprinosi iz plate za obavezno zdravstveno osiguranje). Ostale kategorije stanovništva (penzioneri, đaci i studenti, nezaposleni) čine 61% osiguranika, a finansiraju zdravstveni sistem sa 5,5%, dok država finasira sistem sa 3,5%.

 

Prosto rečeno, uz izrazito nizak procenat zaposlenih sistem je finansijski neodrživ.

U bliskoj budućnosti pomenuti izazovi će biti i daleko složeniji zbog:

  • Negativnog prirodnog priraštaja (od 1997. godine do 2019. godine imamo pad od 20.000 manje rođenih beba u godini dana),
  • Trenda starenja stanovništva koje onda ima izraženiju potrebu za koristenjem zdravstvenih usluga (prosječna starost 43 godine života),
  • Migracija radno sposobnog stanovništva (u periodu od 6 godina BiH je napustilo stanovništva kao pet Mostara).

 

Drugi evidentan problem trenutnog modela je paušalno plaćanje zdravstvenih institucija, odnosno fondovi zdravstvenog osiguranje plaćaju zdravstvenim ustanovama fiksan iznos, koji nije striktno povezan sa pruženim zdravstvenim intervencijama. Zbog navedenog, bolnički sektor generira permanentne gubitke, odnosno gomila dugove (bolnički sektor u BiH je dužan preko 2 milijarde KM). Pored toga što bolnice duguju svojim dobavljačima, paradoksalno duguju i svojim uposlenicima, jer im uz platu ne uplaćuju obavezno zdravstveno i penziono osiguranje pa imamo situaciju da ljekar nema prvo da se liječi u ustanovi u kojoj radi. Sanacijom ovih dugova, prije svega prema uposlenicima, uz pojačanu kontrolu rada na „crno“, te posljedično uz veći priliv sredstava u zdravstvene fondove, ukupna situacije bi se donekle popravila.

 

Treći evidentan problem trenutnog modela je limitirana mogućnost uvođenja privatnih zdravstvenih ustanova u sam zdravstveni sistem, uglavnom uzrokovan paušalnim načinom plaćanja usluga, te se samo limitirano primjenuje u praksi (privatne apoteke, privatne prakse porodične medicine, hemodijaliza u RS i par klinika koje pružaju kardio hiruršku praksu u FBiH). Sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja isto tako onemogućava razvoj privatnog i dodatnog zdravstvenog osiguranja, jer ekonomski položaj stanovništva ne dozvoljava masovni i dodatni trošak u privatno zdravstveno osiguranje (ovaj vid osiguranja čini samo 1.5% ukupne premije osiguravajućih kompanija u BiH).

 

Zbog svega navedenog svi sudionici zdravstvenog sistema izražavaju nezadovoljstvo samim sistemom, uz dramatične posljedice po same pacijente koji su suočeni sa listama čekanja na lijekove ili dijagnostičke procedure. Sistem je sam po sebi osuđen na zastarjele zdravstvene tehnologije, te ograničava uvođenje inovacije u sistem, posebno inovativnih lijekova koji donose značajne benefite, kako za samog pacijenta, tako i za sam sistem, te društvo u cijelini.

Zbog svega navedenog, gotove su sve tzv. „zemlje u tranziciji“, napravile kombinovane sisteme finansiranja zdravstvene zaštite, odnosno napravile su kombinaciju Bismarkovog modela i Beveridge-ov modela. Postojeći model su osnažili sa finansiranjem iz državnog budžeta, čime se osigurao potpun obuhvat stanovništva zdravstvenom zaštitom i slobodan pristup zdravstvenim uslugama.

Sredstva iz budžeta su osigurana iz indirektnih poreza, odnosno uvođenjem akciza na štetne proizvode (duhan, alkohol i zaslađeni napici). Dobar primjer iz prakse je R. Hrvatska koja ovim putem 30% sredstava prikupljenih od akciza na štetne proizvode namjenski usmjerava u Fond za posebno skupe lijekove, čime se osigurava inovativno liječenje najteže oboljelih stanovnika te zemlje.

U BiH se od kako su uvedene akcize u sistem indirektnog oporezivanja 2009. godine, do 2019. godine prikupilo 8 milijardi KM od čega je u zdravstvo usmjereno 0,00 KM.

Zamislite da smo svi svjesni da je zdravlje ključna komponenta dobrobiti i standarda života pojedinca. Bolest i rizik od smrti su centralni problemi u oblikovanju ljudskih mogućnosti i ponašanja. Ulaganje u zdravstvo ima direktan efekat na ljudsku dobrobit i sreću, značajno utiče na odliv stanovništva, i direktno utiče na povećanje ljudskih kapaciteta i produktivnost populacije jedne zemlje.

Sasvim je sigurno da samo zajedno i kao društvo u cijelini možemo napraviti prijeko potrebne pozitivne promjene zdravstvenog sistema. Prvi korak je da smo svjesni problema, ali još važnije da smo svjesni da postoje mnoga rješenja.

Zajedničkim snagama možemo stvoriti sistem skrojen prema našim potrebama, jer svi smo mi ili bili pacijenti ili ćemo biti pacijenti.

M-BA-00000260